about me

Slamčice i Washi stvarčice

July 31, 2014

Sve je počelo pre oko tri godine kada još uvek nisam imala blog. Ali da jesam imala ideju o blogu, to svakako, a sate dokolice sam provodila na tuđim online mestima, uživala sam u pričama, dizajnu i fotografijama. Tada sam već uveliko bila zaluđena food stajlingom i receptima, pa sam pažljivo sakupljala sudove i propsove, kako bi mi svaki sledeći set bio što lepši. 

Onda sam naišla na Jelenin blog. Čini mi se da je bila kasna nedelja kada sam naišla na post u kome je bila fotografija roze pokala sa kakaom iz Gane čini mi se i naravno - candy cane papirnim slamčicama. Jako dugo sam tragala za njima ovde i svima sam ih naručivala iz inostranstva, ali svaki pokušaj je bio bezuspešan. Sve do Jelene. Odmah sam je kontaktirala sa molbom da mi kaže gde ih je nabavila i tajno sam se nadala da će reći Beograd. Naravno, Jelena je ubrzo odgovorila i dobila sam informaciju da su poklon jedne zajedničke poznanice, i da su kupljene u Supermarketu. Ja sam joj se zahvalila i sutradan pojurila u pravcu Dorćola...

Ja bih da jednom za sva vremena završim priču oko mojih statusa i šala, da ne bih više dolazila u situacije da nekome moram da se pravdam. Kao što vidite, i sama sam potegla za: ''bolje pitati, nego skitati'' - da bih dobila ono što sam toliko dugo želela. Dakle, ja nemam problem sa pitanjima.

Sasvim spontano se desilo da su mi blog i fb stranica ostali odvojeni za lepe stvari i priče, dok mi je privatni profil postao onaj ''The Dark Side Of Iv/Me'', o kome sam već pričala. No, nekako su ljudi povezali Mali Iv nadimak sa mojim blogom i sve su manje kliktali LIKE na mojoj stranici, a sve su me više dodavali i zapraćivali na privatnom profilu. Razumem da je to moja greška, jer nisam na početku razmišljala o nazivu bloga i stranice, kao i da mnogi ljudi neće shvatiti da su Mali Iv i Slurporama jedno te isto mesto. Zbog toga je 50% postova na mom privatnom profilu na public. Npr. zbog ljudi koji žele da prate sadržaj koji ja delim, a recimo ne žele da dodaju nepoznate osobe (mene) u prijatelje. Moji postovi nisu na public kako bi čitav svet saznao za mene, niti da bi ih neko šerovao. Dosta često same stvari koje delim su lične, pa ni ne vidim poentu u šerovanju istih. :) 

No, kao što sam u više navrata rekla, ja ne koristim Twitter. Koristim Facebook status opciju umesto toga, jer mogu da se raspišem. Dosta često umem da se požalim kako mi nešto smeta, ali u većini slučajeva trudim se da sva ta kuknjava bude satirična i duhovita. I tako dolazimo do mojih statusa gde kukam kako mi postaje dosta naporno i dosadno da već drugu godinu zaredom odgovaram na pitanja gde sam kupila slamčice (da, one iste iz priče iznad) i washi trake. Preko godinu dana je ovde na blogu postojala posebna stranica na kojoj su pisale sve informacije sa adresama i linkovima i za slamčice, i za washi, i za pokale i ljudi su se i dalje javljali sa: ''Ja mnogo volim tvoj blog, sve sam postove pročitala sto puta, a gde mogu da kupim washi?''. Kapirate? Nema potrebe da se laže i uvlači, samo ljubazno pitajte.

Vidite, to je već postala stalna šala među mojim prijateljima. Kad god žele da se našale sa mnom, oni me zafrkavaju takvim pitanjima, jer je situacija postala opšte poznata. A ja sam kriva jer nekako svoj privatni profil i dalje shvatam kao nešto privatno, je l' - gde se družim sa ljudima koji me dobro poznaju već tri decenije? Pa se zaboravim da mi je sve na public i onda dolazim u situacije gde mi ljudi zameraju na mojim ''duhovitim'' statusima. :) A ja zaista ne mogu da se opterećujem opcijama i da uključujem public/friends opciju vidljivosti po potrebi, u zavisnosti o čemu pišem. Izvinite, ali nemam toliko vremena za gubljenje. 

Eh, onda dođemo do osećaja krivice, jer se obično jave fini ljudi da mi kažu kako nisam fer, jer bi oni nekada i da pitaju gde sam šta kupila, a ne smeju, jer ja takve napljujem u statusima i sl. Samo što statusi nisu upućeni njima. I odmah da vam kažem, nisam ja jedina crna ovca među blogerima koja muči muku s ovim, već ja imam potrebu da kukam o ovome i da kažem na sav glas šta tačno mislim. Da sam ja neka babaroga, verovatno potvrđuje vaše mišljenje da ja dobijam ovakve poruke:

''Hej Iv, ćao!
Da li možeš da mi kažeš gde si nabavila one papirne slamčice, tražim ih po čitavom gradu?
Hvala puno!
U potpisu: ta i ta''

Huh, kako grozna osoba ova Mali Iv, ima sve te lepe stvari i neće nikome da kaže gde ih je nabavila i još nas pljuje po svojim dosadnim statusima... 

Kad ono, inbox stvarnost je mnogo drugačija:

gde?''

''gde da kupim washi?''

''recept?''

''odakle je?''

Ni imena, ni prezimena, ni zdravo, a vala ni hvala kada detaljno odgovorim na svako od tih pitanja. Vidite, niko od nas, a posebno ne ja - ne pokušava da ispravi ili vaspita narod. Ja ih svojim statusima ili ovim blog postom sigurno neću naučiti osnovnoj kulturi, ali imam pravo da kažem ono što mislim ili da se pak i žalim, ako to želim. 

A problem je u tome što se nekako podrazumeva da smo mi blogeri javni servis i da imamo obavezu da sa svima budemo ljubazni, fini i da odgovorimo na svako moguće pitanje koje nam publika postavi. A ja niti zarađujem od ovog bloga, niti imam bannere, niti imam plaćene postove, niti bilo šta komercijalno tog tipa, već ga gajim i pišem (isto kao Instagram) zato što to želim i iz čiste ljubavi. Tako da je moja dobra volja što se uopšte bakćem sa individuama tog tipa, koje se jave samo sa ''Recept?'' ispod slike sa naseckanim voćem u činiji i smatraju da imaju pravo da dobiju odgovor na tako debilno i nevaspitano pitanje. Pa to možda, na Blicovom ili Kurirovom odeljku sa receptima. Ovo je lični blog i ako ne možete da poštujete autora, onda lepo izbrišite ovu adresu iz bookmarksa i svima lepo. :)

Da, moram pomenuti, kad smo već kod toga, malu farsu oko Gozbe. Naime, bilo je par komentara anonimusa (eh, uvek ti anonimusi) na kontu cene karte/mesta za Gozbu. Nije moje da vaspitavam, ali meni je nekako oduvek bilo nevaspitano i osećala sam transfer blama kada neko uđe u neku prodavnicu i naglas prodavačici komentariše cene nečega. 

Ok je dati svoje mišljenje, ali komentarisanje cene nečega što nemate ni najmanjeg pojma kako se to i od čega stvara - je pomalo nezahvalno i nevaspitano. Da ne bih dalje ulazila u materiju, samo ću citirati samu sebe od 29. maja (fb status):

''Smešni ste update: vidim, stizalo je par što privatnih, što javnih poruka na kontu Gozbe i njene cene. Vidite, ne znam kako da vam to objasnim, ali dok se nisu desile poplave, sve je bilo ok, uglavnom ste bili oduševljeni, imali ste fine komentare. A onda se desila ova nesreća i preko noći ste svi vi postali neki dušebrižnici. Sada nam zamerate kako je cena visoka, znate, nije da se slavi u ovakvom stanju dok narod pati... Vidite, opet ne znam kako da vam to (fino) kažem, ali nešto ne znam da sam ikoga od vas videla po punktovima gde sam bila. Tamo dok se tražila pomoć, ne samo u kesama stare odeće, već i u podršci i zagrljaju, vas nije bilo. Takođe, nešto nisam videla da je iko od vas iskoristio onolike hakatonske aplikacije koje smo radili zarad pomoći narodu i ljubimcima. Ali kada treba da nam objasnite kako je nešto skupo ili nije primereno vremenu, tu ste prvi. To što ste šerovali političke besmislice 24/7 se - zamisli - ne računa. Možda ćemo mi naše novce donirati Crvenom krstu ili nekoj drugoj humanitarnoj organizaciji, ali eto, kako majku mu nismo kačili plakate po mrežama i nismo se hvalili time? Ako (se) ne objaviš na Facebooku, onda kao i da ne postojiš. A i da zadržimo taj novac za sebe, to se zove zarada, to se zove: radili smo vredno, pa smo zaradili. Da li ima nešto loše u tome? Hm, hajde da vas čujem javno, nemo' sada da se krijete iza anonimnih komentara. Jer kada mi se već skupilo, taman da kažem da svi vi kukate kako nema posla, a onda kada vam se jedan dobar nudi, prvo što pitate jeste: ''A koliko slobodnih dana imam?''. E, smešni ste mnogo. Hajde sada svi lepo da otkažete ona letovanja, vratite one nove tašne i cipele, i poklonite vaše smart telefone, jer znate, nije primereno dobu da se ima/kupuje/slavi/zarađuje/____!''

Tako da, mislim da nemate prava da mi zamerate kada se ponekad javim na statusu da kažem nešto što mi je tih 10 minuta zabavno. Neki ljudi ne prestaju da kukaju o stanju zemlje, da šeruju ''novinarske'' vesti, da šeruju rastrgnute životinje i decu i pozivaju na apel i sl. pa im se ja ne mešam u ''posao'' iako mislim da tome nije mesto na mom wallu. Samo ih stavim na hide i time diplomatski rešim problem. Ja nisam od onih osoba koje žele da svojim statusima i linkovima sakupe armiju ''fanova'', mene to ne interesuje. Ja samo želim da postoji sloboda govora i da se to poštuje posebno na društvenim mrežama. Takođe, bilo bi lepo kada bi ljudi poštovali autora i bili dovoljno vaspitani da pre pitanja kažu makar ''zdravo'' i na kraju ''hvala'', ali dobro. :) Uvek će biti svakakvih ljudi i ti ljudi će uvek postavljati takva pitanja, a ja ću im uvek odgovarati i možda ću posle kukati na statusu i tako u nedogled i nikom' ništa... :) 

I da ne zaboravim:

Papirne slamčice, isto kao i Washi trake možete kupiti u online prodavnici zvanoj Srećno Dugmence. 

:)




8tracks

A Midsummer Evening

July 25, 2014

Volim da umešam u ove plejliste svašta po malo. Kao kada mesim pogaču ili pravim ledeni čaj. Ubacim neke sastojke koje možda gosti ne bi probali da im prvobitno kažem šta stavljam, a ovako dok u neznanju mljackaju od miline, mumlaju da je ukus fantastičan. 

Tako i sa muzikom. Da vam kažem kako sam i koliko sam samo metala, elektronike, proga i roka provukla kroz sve te liste koje tako rado slušate - uplašili biste se

Ova lista večeras nije toliko strašna, samo je mix nekih stvari koje su me zaludele u poslednje vreme. Jer ja to tako... Naiđem na neku melodiju sasvim slučajno i onda stane sve(t). Posle je slušam barem dvadeset puta zaredom, sve dok komšiluk ne poludi i pomisli da mi se ploča pokvarila. I sve ih čuvam u jednom folderu, pa kada se nakupi odgovarajući broj radosti, ja svratim do 8tracks i napravim listu. Kao ono kad napunite bokal vodom, pa ubacite u njega i krišku limete i par listova mente - čisto da imate, ako se zaželite osveženja. 

Blue Café
Rekli biste bossa nova, ne? Jeste, ali u izvođenju japanskih duša. Čini mi se da sam ih otkrila upravo preko 8tracksa, dok sam istraživala bossa nova plejliste. Zašto baš Blue Café? Zato što kada kažem (mid)summer evening, pomislim na praznjikav kafe kraj obale i odsjaj neba u vodi, mir i tišinu, možda onu letnju tišinu iz prethodnog posta. I blue, možda ne nešto tužno, ali setno, da... Rekla bih da je idealna za udvaranje i spori ples na morskoj obali Rija. 

In A Manner Of Speaking
Nikada ranije nisam slušala Nouvelle Vague. Valjda zbog hajpa, jer imam ja te momente - bojkotujem neke trendove/umetnike do nekog vremena, pa kada prođe ona površna zaluđenost, ja se bacim na istraživanje. Ne sećam se tačno kako sam naišla na In A Manner Of Speaking, ali to je bila ljubav na prvo slušanje. Ljubav u svakom smislu, ne mogu da ne mislim o nežnim zagrljajima i poljupcima u ranim večerima kraj Sene... 

Never Let Me Go 
To su one pesme koje uočite na albumu tek nakon stotog slušanja. Kada vam se uši naviknu na sve hitove i favorite, tek onda počnete da slušate svaku pesmu sa duplo više pažnje i osluškivanjem dolazite do skrivenog blaga. To je ova pesma za mene. I naravno da me podseća na istoimeni film Marka Romaneka koji mnogo volim, iako njih dvoje nemaju dodirnih tačaka. Da li zbog toga što ovaj album često puštam na roadtripovima sa Matijom, ali ona mi ide uz otvorene prozore na crnoj 507-ici iz '56 uz neki okeanski predeo. 

Lose Your Soul
Još jedno otkriće sa 8tracks. I čisto oduševljenje. Ima tih pesma koje mi se naročito svide jer imam utisak da bih mogla da ih otpljeskam cele. Kako krenu prvi taktovi, ja već imam potrebu da ustanem i počnem da pljeskam, kao i da stopalima pratim ritam i izigravam stepera. To su melodije koje me najbrže dižu i kada bih morala da pravim maraton plejlistu, one bi svakako bile na njoj. Zato i ova nekako ide uz misao o trčanju kroz sumrak, izbacivanju sve nervoze i besa iz sebe, teranju svog tela da da svoj maksimum.

If You Have Ghost
Roky Erickson cover, otkriveni tik pred kalemegdanski koncert Iron Maidena pre mesec dana. Na istom tom koncertu su i bili predgrupa, ali zvuk nije bio za pohvalu i tek je padao mrak, pa je sve nekako delovalo mlako. Međutim, ova numera mi je doprla do ušiju i usled nezainteresovanosti za predgrupu uzrokovanu uzbuđenjem zvanom ''Mejdeni!''. Kasnije sam kući skinula diskografiju i naravno pala na vokal. Inače, oni su Swedish heavy metal band. Zvuči strašno, da, ne? Pogledajte njihove live nastupe, buahaaaa. Zanimljivo je da za ovu numeru ne mogu da osmislim ''film''. Non-stop su mi u mislima njihove sehi maske, a onda se setim ambijenta iz Music Feeds Studija i kao: ''To je to, idemo sa lamperijom, tepisima i rejbankama''... 

A Midsummer Evening
Kako bez Yanna bilo šta? Taman mu je skoro izašao novi album, ponovo nešto sasvim ludo i drugačije od Amélie na koju su neki navikli. Ali ja ga volim takvog, posebno ovu stvar po kojoj sam i nazvala listu, jer čitavo vreme imam utisak kao da sam u animiranom filmu gde je soundtrack sastavljen od melodija koje se dobijaju sviranjem po vrhu vinskih čaša... To mora biti Pariz, i uvek će biti Jeunetovski Pariz u bojama crvene, zelene i tople žute.

Ariel
Hmmm... Da li znate da su oni počeli kao doom metal? To je onaj pravac koji vam se svakako nikada ne bi svideo. Ali oduvek su pisali najromantičnije, najljubavnije i najtužnije pesme. Njihov akustični koncert je nešto najlepše čemu sam ikada prisustvovala. Bukvalno sam preplakala svaki akord i sada vam ne bih mogla reći da li je to bilo od sreće, ljubavi, sete ili emotivne eksplozije usled njihovih tekstova. Ovo je stvar sa njihovog poslednjeg albuma iz tekuće godine. A kada njih slušam, uvek se osećam kao da sam na litici velikog Ostrva, gde okean udara o stene i nebo se ljuti uz tamne oblake, najavljujući moćnu oluju. 

Seven Devils
Još jedna miss Welch, ali onaj gem koji sam zavolela još na prvom - ikad - preslušavanju albuma Ceremonials. Gde se mračno meša sa moćnim, sa glasnim i krhkim. Gde ne mogu da se odlučim da li je ovo numera za horor iz 70-ih ili je samo indie Tori Amos. Jedna od onih stvari poput Heavy In Your Arms koje vam se podvuku pod kožu i onda zamišljate da ste ucveljena deva iz dela Edgara Alana Poa, samo u modernoj verziji. Ukleta kuća na vr' brda, steampunk, vrane i cilindri. 

Love Runs Out
Još jedna pljeskajuća numera koju sam otkrila via VH1! Bih nekuda u gostima i videh ovaj dalijevski spot i ostah hipnotisana. OneRepublic inače volim i uprkos činjenici da dosta kopiraju Coldplay, ali barem to rade jako dobro i svaka stvar im je zarazna. Oduševljena sam kako je Ryan obučen, za mene je to perfektan autfit! Onda, oduševljena sam kako igra, kako prati ritam, kako praši (u oba smisla). Prva pljeskajuća pesma koju sam zavolela jeste Trains od Porcupine Tree i svaki put kada se nekuda ona pusti, a da joj prisustvujemo Matija i ja, okolina doživljava jedan zadivljujući, mali clapping performans. Kako sam videla spot za Love Runs Out rekla bih da je moja zamišljena scenografija vrlo slična samom videu. Užareno nebo, pustinja, taman ten i divljački ples kraj raspaljenog ognjišta. 

Far Away
Znam za ovu stvar još odavno. Ali, kliknule smo tek nakon gledanja The Secret Life of Walter Mitty. Tako se savršeno ukopila uz energiju i priču, da sam nakon gledanja filma poželela da sam na njihovom koncertu i da mogu da skačem do jutra. Stvar vozi, nema šta. A i ima taj neki old school šmek, neki folk Simon and Garfunkel XXI veka. Rekla bih da se vozim pustinjskim krajolikom Montane, moj tirkizni Ford Bronco brunda i savladava kamenjar u ritmu Junipa.

Minha Saudade
I za kraj, još jedna numera japanskog dua, uz nežan glasić Naomi Fuse. Leto je, pa otuda moja želja za mekim numerama koje asociraju na plaže i zalaske sunca. Ispijanje ledenog mojita dok stopala uranjam u topao pesak i posmatram kako se plamen baklji igra na morskom povetarcu. Ima li nekog instrumenta koji više odgovara moru i letu od akustične gitare? 

8tracks playlist: A Midsummer Evening


about me

Letnja tišina

July 22, 2014

Jul. Omiljeni, ali i najsetniji mesec. Prazan grad, sparina i najlepši zalasci sunca na reci. Zbog toga sam već danima van network dešavanja i računara, krijem se na balkonu i uživam u ulici koja je tiša nego inače. Nadam se da neću dobiti ukor jer sam se diskonektovala i sporije odgovaram na sve komentare i poruke. Sve sam stavila na mute i lepo je.

U toku jula volim sebe da častim ugođajem. Možda se iz mojih postova i fotografija čini da uživam 24h/dnevno, ali sa poslom, obavezama i stvarnim životom van mreža - to jednostavno nije moguće. Tokom čitave godine svuda jurimo nekuda, pa se spremamo za početak nove godine (koji uvek ide septembrom), pa za zimu, pa za Novu godinu, pa za praznike, pa za proleće, pa za leto i onda kada to leto dođe, shvatimo da nam je čitava godina projurila i zapitamo se kuda je pobeglo ono ''naših 5 minuta''?

Zato ja svoj rođendan slavim mesec dana, tačnije čitav jul. Volim da iskoristim taj uspavani ritam grada i da osim onih najbitnijih obaveza, sve ostale stavim na standby. Volim da se posvetim svim onim projektima koje radim iz čistog uživanja, volim da ostajem malko duže pod tušem i da se mackam sa tri vrste kreme satima. Volim da ustajem rano ujutru i radujem se danu na balkonu uz prvu šoljicu kafe i Njanju koji leži sklupčan kraj moje fotelje. Volim da se igram u bašti i volim da uživam u večerima koje mirišu na sveže zaliveno cveće, bosiljak, lavandu i mentu. 

Zbog toga volim juli, jer mi dozvoljava da i ja usporim, a ne osetim se kao da ispadam iz koloseka. 


Danas sam se razbudila uz ledenu kafu i novi broj ELLE magazina u kome je izašao prilog o našoj Gozbi. Sonjine fotografije preko dve strane su me razbudile brzinom svetlosti i momentalno sam poželela da probudim i nju i Lalicu kako bih im rekla da odjure do novinarnice još pre umivanja. Taman, kao šlag na torti nakon objave našeg videa koji je zaokružio priču o Gozbi u četiri posta koje smo pisale Ivana, La, Sonja i ja.

Kada se Gozba završila i kada je prošlo nekoliko dana koji su mi bili preko potrebni da sredim utiske i osećanja, počela sam sa sređivanjem stana. Tata je uveliko radio na kuhinji koju sam projektovala mesecima, ja sam prikupljala ideje za renoviranje balkona i stvaranje bašte, a negde između svega toga, uzbuđeno sam skretala u molerske vode. 

Jedno veče me je uhvatio nemir, bila sam sama jer je Muž bio na komšijskoj turneji i ja reših da skoknem do obližnje farbare i kupim boju za zid spavaće sobe. Oduvek sam imala strah od jarkih boja na zidovima stana, ali to veče sam postala odmetnik od comfort zone. Iako sam od tate nasledila sve moguće ljubavi prema majstorisanju, ipak mi nije bilo svejedno kada sam umočila valjak u ovu boju purpura. Nakon više sati mlataranja i pokušavanja da dohvatim plafon bez teleskopa, moj zid je bio savršen rano izjutra, taman spreman da posluži kao faktor iznenađenja: ''Ženo, zašto spavaš u dnevnoj sobi, zašto imaš farbu na licu i zašto nam je krevet bez naslona?''... 


A meni je sređivanje stana potpuni zen. Naravno, svesna sam da ta manija ima veze sa mojom strukom i večitim nedostatkom vremena za svoj stan, za svoj blog, za svoj dizajn, ma za sebe! - i onda kada ugrabim nešto više od par dana slobodnog vremena, ja se prepustim onome za čim najviše žudim, a to je rad iz ljubavi. Zbog toga volim juli, jer tokom jula smo uvek renovirali stan i dok sam bila mala, svakog nekog jula sam dobijala novu sobu ili novi izgled sobe. A verujte mi, jednoj petnaestogodišnjoj Ivani, lepa soba je bila najbitnija stvar na svetu! 

I onda uzmem da drndam valjak-četka-valjak-šmirgla nekoliko dana, pa onda napravim pauzu da se mackam i mirišem, lakiram i uvijam. I ne mogu da odlučim da li sam u tim trenucima devojčica koja se igra u svojoj kućici za lutke ili ozbiljan majstor ukočenih leđa i vrata od farbanja/gletovanja fasade i plafona. 

A kada napravim predah, pravim ga sa stilom. 
* S obzirom da ja kao ''veliki ljubitelj'' kolača i slatkiša zapravo ne jedem ove divote, predah se uglavnom sastoji od ugađanja drugima i posluživanja gostiju uz likovanje tokom njihovih: ''Oh, kako je ukusno!'' ili ''Uh, pa gde će sve da mi stane?''...
** Lažem, morala sam da probam od svakog po jedan. 


A nova kuhinja = više prostora za rad, gurmanluke i kuhinjska pomagala. Otuda novi blender čiju smo kupovinu odlagali godinama samo zato što nam u staru kutiju šibica kuhinju nije više mogla stati ni igla. 

Kada kažem nega, 
mislim na zdravlje pre svega,
zato sam krenula sa mućkanjem svačega i svega...
...što bi mi palo pod ruku. Čak sam i naterala sebe da i pre jutarnje kafe, ipak popijem zdrav smoothie. Nema recepta, čar u blendiranju je ''daj svega''.

- Pomorandža + limun + breskva
- Jagoda + malina + borovnica
- Banana + kruška + sok od pomorandže
- Sok od nara + limeta + kajsije


Ili, u toku kasnog popodneva kada više ne možete da dišete od sparine/klime (ma svejedno je, zlo je), onda je vreme za domaći ledeni čaj od mente sa puno leda! Ili za ležanje ispod Lalicine prskalice na mekanoj travi, ali to samo ako ste kod nje u gostima. 


Toliko vremena sam provela u planiranju, a posle i sprovođenju planova za balkon/baštu, da mi se na kraju nije otkrivalo to moje malo skriveno mesto. Tačnije, napravila sam stotinu fotografija svakog dela oaze, ali nikako da se nakanim da ga otkrijem. Valjda želim da samo još malo samo ja uživam u njemu, skrovitom i senovitom kutku - kome sam se radovala još od zimus kada smo se doselili. Uglavnom, Njanja već ima omiljenu osmatračnicu.


Ponekad imam želju da se derem na sav glas i kažem: ''Da vidite šta mi je muž kupio!'' ili ''Da čujete kakvu mi je samo plejlistu napravio!'', ali ipak zastanem i setim se da živimo u društvu gde se sve vrti oko zavisti i zlobe i više nije kulturno da se neko hvali zato što se iskreno raduje do Meseca. A onda ipak uhvatim sebe kako se radujem, pa me nešto baš zasvrbi i za kulturu i šta će drugi da misle, jer - da vidite samo kakav mi je rođendanski vikend muž priredio!!! 


I piknik, da. Za koji sam pravila pogaču od koje sam pravila sendviče umotane u smeđu hartiju uvezanu kanapom. I jagode. I ledeni čaj sa medom. I ćebence i Politikin zabavnik za posle užine, tokom lenčarenja na travi. A za sve to nam je trebalo samo par sati slobodnog vremena, jedna lenja nedelja i par kilometara do obližnjeg jezera. 

Jer to je letnja tišina, ono kada su svi na godišnjim odmorima, po planinama, morima i vikendicama, pa prepuste grad nama znalcima, što volimo da uživamo u njegovim najobičnijim mestima na najzanimljiviji način.


I tako kada se malo zamorim od ovog radnog odmora, ja volim sebi da ugodim jednim kućnim spa tretmanom. Volim da ustanem pre svih ukućana (muža i mačora) i da bez griže savesti provedem sate u nezi i ugađanju. Znam, sad bi moja mama rekla da sam to nasledila od Nane, a Nana se negde garant svaki put znalački nasmeje na tu opasku.

Kada sastružem svu farbu sa kože i sa lica, i kada poskidam najnoviji ''Zorka boje'' lak sa noktiju, onda izmućkam jedan latte i nastavim tako osvežena u moju novu baštu. Tu me sačeka fotelja sa jastučićima, razbuktalo cveće i stočić pretrpan kozmetikom. 


Jer se Vanja javila u pravom trenutku. Baš kada mi je koža žudela za negom i spasom od sunca i strugotine usled renoviranja, od kozmetičke kuće Gerovital - dobila sam beauty paket. I da, imam definitivnog favorita! To su ampule sa kolagenom nakon čije upotrebe utrljavam i hidratantnu kremu sa faktorom 15 - iz iste Aslavital kolekcije.  


Kao neko ko redovno koristi šminku, sebi sam davno zadala jedino i obavezno pravilo: pre spavanja, makar bila umorna do granica nesvesti - šminka se mora ukloniti i lice se mora prikladno osvežiti. I zaista poštujem to pravilo i zbog toga su losioni za skidanje šminke i čišćenje lica, kao i noćne kreme - moji omiljeni kozmetički preparati, bez kojih ne idem nikuda. Hranljiva krema za noć i vitaminsko mleko za čišćenje kože su preparati koje radi te namene izdvajam iz Plant kolekcije. 


I za kraj ovog skoro pa ponoćnog ćaskanja, imam da kažem da je vrlo, vrloooo bitno da imate jedan mesec u godini kada ćete malko usporiti. Znam da ste svi vredno naučili onu lekciju sa Blogomanije gde vas teram na 30 minuta posvete sebi u toku dana, ali sada već pričamo o nezi na godišnjem nivou, te vas molim da 30 dana godišnje, za nijansu više brinete o sebi i za nijansu više sebi ispunjavate želje. 

To su sitni rituali, kratki predasi, brzinski projekti i male želje, ali sreća kojom će vaš duh & telo odisati nakon ispunjenja/doživljavanja istih - je nemerljiva. Zbog toga odaberite jedan vaš mesec i bez griže savesti budite sebi na prvom mestu. 




cveće

Gozba ispod Lalicine višnje

July 09, 2014

Kada me pitaju kako nam je bilo na prvoj Gozbi, ja im samo kažem da sačekaju post. Dogovorila sam se sama sa sobom da je najbolje da ćutim, dok ne krenem da pišem. Jer želela sam da sakupim sva osećanja i utiske, da ne dozvolim da se prosipaju van ove priče. 


Pogodilo se da je Gozba bila odmah dan nakon mog rođendana. Zbog toga sam i zaboravila da je trebalo da budem slavljenica, već sam čitav taj 4. juli provela u jurnjavi i pripremama. Taj vikend sam počela u salonu Small Tree - Salon De Thé, gde sam išla da preuzmem paketiće čajeva za Gozbu. Na moju veliku radost, šarmantno mi je nametnuto čajno posluženje uz makarone i kantuće, tako da smo Mati i ja precrtali jednu stavku sa liste želja: jutarnji ritual u salonu čaja.

Nakon Irish Creama i kolačića sa ukusom lavande, krenuli smo po odštampane menije i kartice koje sam tako željno iščekivala. Savršena hartija, kao da sam papirnu dekoraciju radila isključivo za nju. Petak, vrućina i gužva nisu nas sputali da stignemo na Bajloni sa velikim uzbuđenjem i proberemo cveće koje nam je odvojila teta Rada. Znala sam da hoću zeleno, belo i ciklama. O tim bojama smo maštale dok smo smišljale dekor za stolove i zacrtala sam da takve cvetove i biljke moram naći, makar pretražila čitav grad. Na svu sreću prava tezga na pijaci, obezbedila nam je sve ono potrebno da bi i najsitnija želja bila ispunjena. 

A onda smo stigli kući i počeli smo se pakovati za Gozbu. Što bi Mati rekao, pola dekora je moglo da se potpiše ovako: ''powered by Nana''. Njene kristalne vaz(n)e, čaše za šampanjac, etažeri, poslužavnici... Mislim da bi bila jako ponosna da može da vidi sve ove fotografije. Iskoristila sam njeno malo cutensils carstvo na najbolji mogući način.

I onda kada u Twinga više nije mogla da stane ni igla od kutija i cegera punih cveća i stvari za dekoraciju, mi smo se zaputili u pravcu Bačke. Sa Never Let Me Go u plejeru, zalaskom sunca u odsjaju naočara i rukama na talasu vetra kroz otvorene prozore - išli smo ka nečemu o čemu nismo ni sanjali. 

Sutradan, rano izjutra, počeo je the beginning of the rest of our lives. 


Kako su pristigli preostali Gozbaši, tako se Lalicinom kuhinjom raširio miris tek skuvane kafe. Zaseli smo za astal poput vitezova okruglog stola i zasedali smo narednih sat vremena o planovima i spiskovima kako iskoristiti dan najbolje moguće i kako u 18h izgledati sveže i razdragano za doček prvih gostiju. 

Svako je pošao za svojim poslom i narednih 10 sati radili smo bez odmora.

Čak su i Simka, Rudi, Žuti i Koko imali svoje zadatke i tog dana su bili posebno mazni, mirni i poslušni. To je bilo to, sada ili nikada, taj dan u šest sati popodne, bio je zakazan test. Da li ćemo izgurati sve ideje o kojima pričamo već toliko meseci, da li ćemo svaki recept spremiti bez greške i da li će svaki fil koji je morao da se sprema baš tik pred posluživanje biti perfektne glazure? Da li ćemo uspeti da očaramo goste i da li ćemo uspeti da napravimo atmosferu koju imamo u mislima još od prvog pomena Gozbe?


O, da. Jesmo očarali i jesmo napravili. Zadovoljni smo i zahvalni smo. 

Jer u 18:00 kada su pristigli prvi gosti, mi smo se potpuno opustili i dozvolili smo da nas duh Gozbe provede kroz čitavo veče i druženje. 

Dok je Lalica iznosila svoj zova-gin koktel dobrodošlice, ja sam zastala na trenutak, sakrila sam se u jedan kutak i duboko uzdahnula. Potom sam se zagledala u ono što smo stvorili zajedničkim radom. Dvorište ispod višnje koje je ličilo na bajku i samo je još falilo Sunce da otpozdravi za laku noć, kako bismo u smiraju dana upalili bezbroj sveća, lanterni i fenjera. 

Pogledala sam taj dugi sto ukrašen mirisnim buketima, karticama, menijima i poklon-paketima koje smo ređale kao pod konac. Osvrnula sam se na girlande koje smo svi pravili, seckali i kačili, muški i ženski Gozbaši zajedno, pod budnim okom vragolaste Koko. Iza mene je bio slatki sto u nežnim bojama Rendzi Cookies biskvita sa opojnom aromom cimetom, kao i Sonjinih kuglofčića sa narandžom. Iza ćošeta smo parkirali Lalicin bicikl umotan u cveće, korpu i šarene fenjere. Sve je bilo na mestu i svaki kutak je imao svoj zadatak. Sve je bilo i više nego čarobno. Bilo mi je potrebno 10 minuta da progledam i sve to prihvatim. Jer konačno tada, mogla sam da se opustim, da ne gledam detalje i sitnice i da ispravljam i pomeram ono što mi se činilo pogrešnim, već da vidim čitavu tu sliku, onako u komadu - pravo umetničko delo, naših ruku. 


Kada se dvorište napunilo gostima, prešli smo u kuhinju gde smo svi učestvovali u poslednjim pripremama jela i serviranju. Oni koji su po prvi put bili u Lalicinom i Miljančetovom domu, reagovali su kao i ja nekada: uzdasi oduševljenja. La je vadila svoje magične začine koje je donosila iz svih krajeva sveta, ulja iz Italije, soli iz Istre, organske višnje i kasjije, specijalna mleka koja su onom sladoledu dale onakoooo savršen ukus. Sa osmehom je gostima pomagala da vešto poput nje nafiluju bruskete od domaćeg hleba sa starterom i pečenim čerijem. Ivana je brinula o korici od badema i peršuna koja je išla na pastrmku, dok sam ja pomagala da se Ivana M razigra sa kivijem tokom punjenja korpica od tortilja. Inače, Ivana M i Toni su naši gosti koji su došli iz Makedonije, posebno radi Gozbe! 


A onda je došlo vreme da se nakon ushićenog žamora među tolikim brojem ljudi koji se vide po prvi put u životu - smestimo za svoja mesta za stolom. Poslužili smo Triadu vinarije Budimir, čiji je iskričav, rezak i svež ukus upotpunio svaki sled naše Gozbe. 

Nakon večere, izneli smo slatke delicije i domaći ledeni čaj, napravljen od Small Tree mešavine Sencha zelenog čaja i borovnica, brusnica, pupoljaka ruže i jagoda.

Žamor nije tinjao i nakon nekoliko sati. Sve više se mešao smeh sa zvucima bossa nove i kuckanjem staklenih čaša...


...Sve do ponoći, kada su gosti polako počeli da odlaze, a i mi sa njima sve do kapije, gde bismo se dugo grlili i opraštali. I kada se dvorište ispod višnje potpuno ispraznilo, počeo je pljusak. Kao da je strpljivo čekala čitavog dana da se naša Gozba završi, tačno u trenutku kada smo svi ušli u kuću i poželeli da nazdravimo uspešnom danu, grmljavina se oglasila.

U tom nekom momentu, umor me je savladao. Samo sam htela da pobegnem u tišinu kako bih na miru mogla da se osmehujem i prelistavam slike u mislima kakvo je to samo veče bilo. Kao na filmu? Kao u knjizi? Ili bolje.

Negde u toku noći sam se probudila i shvatila da vas nisam sve izgrlila moji Gozbaši i zaboravila sam da vam se zahvalim na svemu, a želela sam da nazdravimo samo mi još jednom, jer ovo je tek početak nečega toliko lepog. Hvala La na pozivu i ideji i maštanju. Hvala Sonjita na predivnim fotografijama, na harizmi i inspiraciji. Hvala Ivana na pomoći oko svega, posebno u trenucima vaganja i glasanja. Hvala Borise na videu koji jedva čekamo, kao i na pomoći oko dekoracije (tamo gde nismo mogle da dohvatimo ekser ili granu). Hvala Miljane na arhitektonskom čudu koje nam je dalo atmosferu Gozbe i plejlisti koja je upotpunila veče. Hvala Đorđe na vinima i stručnom somelijerskom savetu (i čestitam, novopečeni tata!). Na kraju, hvala Mati mužu moj na podršci, pomoći, tegljenju kutija, cveća, cegera, asistenciji u dvorištu i u kuhinji, na svemu. Drugari, najbolji ste! 


Hvala prijateljima Gozbe:

Autor svih fotografija: Sonja Lazukić