about me

Dani emocija od kojih i glas zadrhti

April 28, 2014

- Sve se dešava sa razlogom. 
- Ekvilibrijum.
- Sreća je u malim stvarima.

I tako svaki dan, ponovim sebi jedno dva, tri puta i sve je u redu. Okrenem se oko sebe, pogledam sve te ljude koje volim, sve te radosti koje doživljavam i njega s kojim sve to delim. Budem srećna i drži me to osećanje dugo, dovoljno da mi glas zadrhti kada poželim naglas da se zahvalim svima njima što su u mom životu. 

I onda mi glas zadrhti kada poželim da kažem: ''Volela bih da je Nana sada tu sa nama'' ili ''Vidi kakav je divan dan, volela bih da je Leca kod kuće i da mogu da odem po nju i da krenemo u dugu šetnju kejom''... Ali nije tako i u trenucima kada se slavi život i ljubav, najviše vam fale ljudi koji nisu tu. 

Ovaj april je bio mesec emocija za mene. Naučila sam da mogu da se izborim sa rokovima i obavezama kada je posao u pitanju, sa ljudima koji nisu dostojni da budu u mom životu, sa Njanjom koji u tri saja ujutru reši da galopira po kući, sa komšijama, sa glupostima koje me pecnu trista puta dnevno, ali sa emocijama se i dalje borim. 

I dalje se navikavam na novi poredak u mom životu i na to što mi je neko sve istumbao za 360 stepeni. Kažem: ''Razumite me'', ali retko ko razume. Zapravo, mislim da sam JA jedina osoba koja sve to ne razume, jer se svakodnevno svađam sama sa sobom:

- Polako, strpljenje je ključ.


Dakle, preselili smo se. Ono kao konačno. Ali kutije i dalje leže po kući, pa je ona velika ispod stola proglašena za mesto u kome se skrivao kineski striper (ljudi u Kini - kompaktni i sitni) i koji je čekao na znak nogom kako bi iskočio i izveo tačku na jednoj devojačkoj večeri. Na kraju smo zaboravili na Kineza, a devojačko veče je bilo moje.

Zabavna je činjenica da je prvo pitanje koje vas pitaju kada kažete da se udajete: ''A je l' vi to čekate bebu?'', a onda sledeće u nizu je: ''A što tako odjednom?''. A nema ono: ''Hej, čestitamo i srećno, pa to je divno!'', nego da se odmah proveri zašto se neko dvoje venčava, mora da je žuta štampa po sredi. 

Kada ono, ništa specijalno, osim toga da se volimo. 

Volimo se više od svega, najviše na svetu, do meseca i nazad. A i toliko smo dugo zajedno, pa smo eto tako, odjednom, rešili da se venčamo. Zapravo smo rešili da veliku godišnjicu proslavimo brakom, onako, samo zbog nas. I srećni smo. Mnogo.

Zato sam rešila da okupim moje devojke (neka lica će vam biti poznata) i napravimo pošteno devojačko veče, sa sve temom i koktelima, igricama i izlaskom. Jer ko se više raduje od njih? To veče smo bile vesele i tufnaste Mini Mausice / Mačkalice / Mišice, iliti što bi posle rekli ovi ljudi po klubovima: ''A je l' vi nešto promovišete?'' Da su mene to pitali, ja znam šta bih rekla:

- Da, promovišemo ljubav i brak.

Ovih dana imam problem sa otvaranjem, valjda zbog te bure emocija. Pa mi je malo teško da kažem sve što mi je na umu, a rekla bih puno, a opet bih i puno sakrila. Jer ne mora baš sve da ide u etar, neka nešto ostane i za nas. Glas mi je zadrhtao kada sam nazdravljala to veče i zahvaljivala na godinama druženja i pomoći da to veče izgleda tako veselo, pripito i tufnasto. Jer, drugarstvo (27 godina and counting...), jer, kuma. 


Sutradan je onako pod utiskom nas nekoliko krenulo na jedan mini road trip. Zaputili smo se na jedan salaš sa specijalno-tajnim zadatkom, ali sa poletom i igrom u srcu i glasu. Možda ste već ovih dana naslutili o čemu se radi, jer je bilo vesti na pojedinim stranama, ali što se mene tiče i moje objave, sačekaćete sledeću nedelju.

Otkriću vam samo ključne reči: gozba, hedonizam, salaš, maj, kinfolk.

A onda smo se on i ja spakovali u kola i polako putem zalaska u Vojvodini, krenuli ka našem novom domu. Sa prolećem u kosi, suncem na licu, zelenim ravnicama i Jeffovom Milinom u zvučnicima. To veče, kada sam sabrala utiske, rekla sam: 

Dva dana savršenstva. Nama je bilo toliko lepo, da se plašim sutrašnjeg dana! 


A kao da sam osetila, odnosno, i jesam osetila. Nekoliko dana pre tog vikenda, sanjala sam strašno ružan san. Probudila sam se to jutro i onako sa suzama, rekoh Matiji: ''Mislim da će Leca uskoro da ugine''. Par dana kasnije, nakon vikenda prepunog ljubavi i druženja, odmah to jutro kojeg sam se plašila, zazvonio je telefon. 

Zvala je mama da kaže kako Lei nije dobro i da moramo da dođemo po nju da je vodimo na veterinarski. Znala sam istog trena, još pre nego što je zazvonio telefon. Znala sam, jer sam danima unazad razmišljala samo o njoj i o tome kako me moji nisu okrenuli tog i tog dana, jer se plaše da mi kažu da je Leca uginula. 

Ali ne, ja sam morala da budem tu, tog dana, da je ispratim i pozdravim se sa njom dok sam joj držala glavicu u rukama, dok sam joj pričala, dok sam joj mazila krzno i skidala joj ogrlicu. Dugo smo se opraštale, jer nisam htela da odem. Samo su mi preletale godine i godine života sa njom, od bombardovanja, sakrivanja po podrumu, valjanja po tepihu, trčanja po Kališu, prvog zuba koji joj je zazvečao po parketu dok je bila beba, radovanja kada se vratim kući, penjanja na prozor, upoznavanja sa Njanjom, mog i njenog puberteta, odlaska na Zlatibor i bežanja pod Tornik, jer, volimdasamvuk. Leca, koja nam je obeležila 15 godina života i poslednji mah repom za sve prijatelje koji su je obožavali tokom svih tih godina. 

Eh, valjda sam zbog toga bila toliko smirena te naredne nedelje pred venčanje. Uzdrmalo me je sve, glas mi je drhtao svako malo, kao da se život odvijao sa blur efektom na 50%. Srećna sam, radujem se, a istovremeno i tugujem. Ali, tako mora. Da se vratimo na početak i onu ravnotežu, gde život ima svoje lepe i ružne momente, podjednako - uvek.

Ali, u toj nedelji, potkralo se toliko puta:

- Ja jedva čekam tu subotu. Ja jedva čekam da se venčamo. 

I bilo je ludo! Mnogo ludo, ali toliko spontano i veselo, da sam sada još srećnija. I nikada ne bih ni delić promenila od onoga kako se sve zbilo.

Imala sam u glavi savršenu venčanicu, koja nije bila obična venčanica. To su bili suknja i korset koje je Dušanka specijalno radila za mene. Zajedno smo crtale skice i birale materijale, a onda smo i glasale tokom devojačke večeri kako dekolte treba da izgleda. Komplet je bio gotov dan pred venčanje, jer ja nisam žurila.

Frizura bez probe? Nemoguće.

Dan pred venčanje:

- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ja bih da zakažem šišanje i friziranje u 10, tj. kada otvarate salon.
- Ok, može u 10.

Sat vremena kasnije:

- Dobro veče, ja sam hteo da Vas pitam, da li možemo da pomerimo šišanje za recimo pola 12, jer nam 10 sati ne odgovara.
- Aha, pa može, da. 
(Ivana, udaješ se u pola 2, alo!)
- Ups, izvinite, a je l' može ipak nešto ranije, jer znate, ja sam mlada i udajem se u pola 2.
(tišina)
- Aaaaham, ok, onda, da li možete da dođete u pola 9.
- Može, hvala, ja već imam smišljenu frizuru, znate imam crvenu kosu i hoću neki cvet i romantične lokne...
- Ok, vidimo se sutra ujutru. 
(Ivana, debilu, smiri se!)

A onda sam se na dan D probudila i otišla ujutru do frizera, dok je moja mama u pola friziranja zvonila na interfon salona da kaže: ''Ja sam mama od mlade, donosim bidermajer''. A ja sedim u onoj stolici i pijem čaj (pa kako, pa naravno) i u fazonu sam: ''Pa da, to radi samo moja mama, a rekla sam joj da mi ne treba bidermajer''. 

Onda sam u trenerci, sa loknama koje se još nisu dovoljno spustile, lakom u kosi i bidermajerom u ruci krenula do jedne radnjice gde sam videla burmu od gorskog kristala i rešila sam da je to jedini prsten koji bih ikada mogla da nosim, jer nikako ne volim prstenje. 

A kad sam stigla kući, videla sam da imam još oko dva sata do polaska u opštinu, pa sam rešila da plaknem sudove za slučaj da neko posle dođe na kafu, da ne bude krša u kući. Kupanje? Šminkanje? Kakvo crno spremanje? Posle sam razmišljala i shvatila sam da je to moja pilula za smirenje. Kada je sve zategnuto i oprano, čisto i na mestu, to je moja terapija. Moj stres nestaje onog trenutka kada vidim da je sve složeno onako kako sam zamislila. OCD ili ne, ali u tom trenutku, radio je posao. A da, pa i nije baš, jer je nestala voda u zgradi, sat vremena pred polazak u opštinu, a ja se nisam okupala, nisam oprala šolje od čaja. Tu sam morala da zaplačem, pa je Matija išao da reguliše vodu, a ja sam za to vreme po prvi put isprobavala svoje nove cipele. Jer, Doroti.

Venčanje je u pola 2. U 1 sam i dalje čekala u sobi, polu-obučena. Kuma je jurila u svojim stilleto cipelama dva bloka do mene, jer naravno da je bio zastoj na Bulevaru. Čekala sam je da mi zašnira korset, a i da popijemo po koju, da nazdravimo. Urnebesno, jer tako je zabavnije. 

Ostatak je već priča za sebe. Shvatili ste da nismo pravili svadbu, već jedno malo porodično okupljanje u opštini i restoranu. Uradili smo to zbog nas, a okupili smo najbliže da sa njima podelimo jedan od najlepših trenutaka u životu. Nadam se da me razumete, ali slike od tog dana želimo da sačuvamo samo za sebe i najbliže... 

Ali neće moći - ove noći. Jer, kum.

- Slušajte pažljivo, u nedelju, dan nakon venčanja, morate da budete kući.
- Ok, kad?
- Nije bitno, u nekom trenutku, javiću vam sve.

Dan venčanja:

- Sutra u 9 ujutru morate da budete budni i kući.
- Aman Mediću, kako da se probudim, šta ako zaglavimo večeras?
- Morate, ne zanima me. 

Nedelja jutro, 8:45h:

- Matiću, a je l' ja moram da se presvlačim, a je l' mogu da ostanem u pidžami?
- Ma kako hoćeš, Meda je rekao da moramo da ustanemo.
- Ok.
- Matiću, a je l' mogu ja da sedim u kuhinji, taman sam pristavila čaj.
- Meda je rekao da moramo zajedno da otvorimo vrata kad pozvoni. 
- ... i ne, rekao je da ne virimo kroz špijunku.
- Ok.

I onda je u 9:15 zaista neko pozvonio i ja isprva nisam htela da otvorim, ali je onda Matija insistirao da ipak dođem do vrata i otvorimo zajedno. 


- Ali tvoja faca u trenutku kada je Matija otvorio vrata!
- Vi niste normalni.
(njihov smeh)
- Ja sam ozbiljno pomislila da mi je ovaj Medić dovukao ekipu 48 Sati Svadba na prag! Ma kakva svadba, em nema svadbe, em smo se venčali juče!
(odlazim da se durim u sobu)
(pa to je Jovana Tomašević! Sa objektivima! Šta će im objektivi?! Jao, pa oni hoće da nas slikaju! A kosa, skroz mi se rasturila kosa od juče! A korset? Ne mogu da ga oblačim danas, kanula sam vino na njega!)

- Ok, diši, šta se dešava...

Kum je sve organizovao. I kumu i Jovanu i Đorđa. I čak je objašnjavao kako nam izgleda zgrada i ulazna vrata, da Jovana i Đorđe mogu što bolje da se strategijski nameste kada mi otvorimo vrata. I gledali su moju suknju i komplet odeću sa venčanja od dana ranije, da bi mi kupili bidermajer - znajući da će onaj pravi/prvi otići kumi u ruke. I Jovana mi je donela teglu divlje nane. I sve je bilo tako... Blur na 99%. Jer, prijatelji.

Da imamo dan sa profi fotografima, da imamo stotinu slika, da okačimo sve slike po celom stanu, da smo zajedno, da idemo negde, gde je obala magična i gde je bio potreban samo jedan opis kako bih se upecala:

- Imam jednu liticu... Podseća na Irsku.
- Hajdemo. 

Ako ste izdržali dovde, kazaću vam i obradovaću vas da je ovo samo prvi deo posta. Fotografije koje su Jovana i Đorđe uradili za nas taj dan, želela sam da uklopim u dve priče. Jedna je ovde, ispod ovog pasusa, i mislim da nema potrebe da više pričam (rečima), osim uz drhtaj u glasu:

- Hvala! 


Autori fotografija (osim prve četiri): Jovana Tomašević i Đorđe Bošković
Autorka mašne za kosu, korseta i suknje: PinUp Art by Dušanka Savić
Autorka ukrasa za kosu: Marijana Kovačević za @utorke
Autorka postolja za burme: re:art:concept