lea

Moja Akita-inu

May 18, 2017

Čitam komentare na tragičan status komšinice sa Palasa kako je jedna akita usmrtila njenog maltezera. Čitam komentare tih (ne)ljudi koji prete psu i drago mi je da ih ne poznajem lično.

Postoji jedna verzija priče koja je otišla sa statusa vlasnice, onda postoji druga koja se našla u novinama, treća koja kruži po kraju i četvrta koju tvrdi vlasnik akite. Istinu verovatno nikada nećemo saznati, jer koliko znam, nema kamera u Palasu.

Jako mi je žao psa koji je uginuo, znam kolika je to bol. 

Ono što želim da kažem, jeste sledeće: psi moraju biti na uzici. I mali i veliki.

Ja sam 16 godina bila vlasnik akite i sada sam vlasnik maltezera. Za 16 godina koliko smo imali Lecu, nikada nismo imali problem sa njom, nikada nije napala čoveka, a ni psa. Čak je živela skoro dve godine sa Njanjom, koji je bio posve naporan mačor. Bila je ogromna, snažna, imala je skoro 30 kilograma i svi mi koji smo je poznavali (a garantujem da ju je znao ceo centar i šire, posebno Palas), nikada nismo prisustvovali događaju gde je ona bila ''krvoločan, intelektualno komplikovan pas''.


Za tih 16 godina, lično sam prisustvovala tolikim situacijama gde su nju napadali drugi psi, što mali, što veliki i bilo je dovoljno da Leca samo tiho zareži i da ovi pobegnu. Bilo je i momenata gde su je žešće napadali i u tom slučaju se branila, ali nikada na taj poguban način. Jednostavno, to su psi i ukoliko su npr. dve ženke u teranju, a jedna od njih je drkoš, može doći do sukoba.

Zbog toga je bitno da psi imaju ogrlicu i povodac, jer na taj način možete kontrolisati situaciju.

Dok smo bili klinci, brat i ja smo je puštali sa uzice upravo po Palasu i Kališu i jedine strahovite momente koje smo doživljavali tada, jeste bila situacija gde se ona zablentavi ili uplaši od petarde i krene da juri ka kući preko ulica i mi u tom trenutku strahujemo da je ne udari auto. Kada bi pao tek prvi sneg i dok bi grad bio prazan, umeli bismo da je puštamo na Kalemegdanu.


Sada, kao odrasla osoba, uzica bi bila obavezna, posebno u parkovima gde ima male dece. Ako ništa drugo, ponovo bih strahovala od saobraćaja i ludih vozača.

Danas imamo maltezera već 2 godine i Mićko je mali lajavac koji za razliku od Lece ne prestaje da laje. Takođe nikada nije napao drugog psa.

Vidim da se kod nas kupovina pasa kreće po talasima trendova. Prvo su bili popularni dalmatinci, pa onda rotovi, pa onda čivave, pa smo prešli na dobermane, e onda su krenili sa pinčevima, pa pit-bulovima, a imam utisak da su poslednjih nekoliko godina popularne akite.

Mnogi su me pitali kako je to imati akitu i hajde evo da probam da objasnim ukratko, kako bih skinula ljagu sa njene rase. I pričam o japanskim akitama, američke ne poznajem.


Lea je najdivniji pas koga smo mogli da imamo, a udomili smo je za vreme bombardovanja, kada smo brat i ja bili deca, kako bismo lakše podneli rat. Bila je najmanja u leglu i niko nije hteo da je uzme, jer su se akite tada (a možda i sada) uzimale zbog dobrog pedigrea i cena. Dakle, biznis. Dakle mali, zakržljali pas nije bio dobar za pos'o. Kasnije je prerasla svu braću i sestre iz legla.

Zaljubili smo se u nju čim je stigla i naredne godine smo zajedno proživljavali pubertet (obostrani), njeno ispadanje mlečnih zuba, njenu borbu sa maltretiranjem od strane drugih pasa u ''rupi'' na Kališu, njeno linjanje (jedina mana akita, dok je četkate, od te višak dlake kreirate novog psa, pogledati slike), njeno plašenje od petardi, njeno valjanje po snegu, njeno jedenje đubreta po parkovima, njeno bežanje iz parkova, njen pokušaj parenja, njen tumor na materici, njenu operaciju, njenu borbu, njenu pobedu, njen sterilitet, njenu tugu, njenu promenu karaktera gde u nekim momentima zbog promene hormona nije znala da li je muško ili žensko, njeno igranje sa psima iz komšiluka, njeno kao ignorisanje Njanje, njenu tugu kada sam se odselila, njenu radost kada smo je vodili na Zlatibor, njeno pretvaranje u Vuka kada bi bežala po Torniku dok bismo je tri dana tražili po šumama, njeno vraćanje kući, njeno davanje šape, njenu tešku starost i nepokretnost, njenu bolest i njeno umiranje na mojim rukama.

Dakle, prošli smo sve.


Lea je toliko obeležila živote nas u porodici i svih naših prijatelja. Kada su nam dolazili gosti, prvo su se sa njom pozdravljali po pola sata, pa tek onda sa nama. Čuvali su je i drugi ljudi dok smo bili na odmorima van kuće. Šetali su je i drugi ljudi.

Akita je rasa koju nećete maziti kada se vama mazi, već onda kada se njoj mazi i pentra po vama. Lea je imala momente gde spusti uši i pišne od sreće kada određeni ljudi dolaze u goste (oni koje mnogo voli ili oni koji joj donesu čokoladu za pse). Imala je momente gde se ne odvaja od vas kada niste dobro i kada vam daje šapu sto puta na dan, samo da biste joj rekli bravo.

Akite laju jako retko i to su momenti gde osećaju da nešto nije u redu. Akite se linjaju jako mnogo.


Navodno, akite ne možete da dresirate. Lea je znala barem 20 komandi koje ju je naučio moj brat iz šale i razonode.

Navodno, akite žive 10 godina. Lea je živela 16.

Akitu nemojte da kupujete da biste je maltretirali i traumirali po takmičenjima, ili bili faca u ekipi jer posedujete psa koji je nekada služio za borbe pasa.

Akitu nemojte da kupujete jer je kao štene slatka pufna, da biste je kada odraste zapostavili.

Akita se uzima da biste u potpunosti uživali u njenoj malo odvaljenoj ličnosti, njenoj neizmernoj, ali ne i očiglednoj ljubavi i dugim, duuugim šetnjama. One zahtevaju jako mnogo akcije i čak i ako je Lea živela u stanu, mi smo je vodili u šetnje i po 10km.

Akita je pas koji će biti veran i čuvaće vas i imaćete slobodu da prošetate gradom i u ponoć i da vas niko ne dira. A da ste u tom trenutku slabašni devojčurak od 14 godina (ako se neko uhvati za momenat zašto dete od 14 godina u ponoć šeta gradom, biće giljotiran).

Pre uzimanja akite, pročitajte sve o njenoj istoriji i ne gledajte (ili gledajte) Hachikô Monogatari. Nemojte čitati stravične vesti po odvratnim novinama sa senzacionalističkim naslovima. Pronađite grupe sa akitama i pojavite se na nekom okupu, upoznajte akitu uživo.

I dosta je do vlasnika psa, to da vam odmah kažem. Smatram da vlasnici pasa, mačaka i svih životinja, pre udomljavanja moraju proći neki psiho-test.

Imala sam prilike da se upoznam sa drugim akitama koje su bile poput Lee, a opet sam upoznavala i akite koje su bile drkoši. Lein brat je bio hejter i mrzeo je sve druge pse osim nje. Na pomen njenog imena, sam je ulazio u kola i čekao da ga dovezu kod nas.

Ali taj pas je bio tužan i za njegovu agresiju krivim vlasnika koji ga je držao 11 godina u malecnom boksu na lancu i koji ga je hrabrio da kidiše na druge pse, kako bi se on pokazao kao batica iz kraja.

Ali, da ne bih sada zalazila dublje u priču, jer sam već napisala roman, samo sam još htela da vam kažem da su mene i brata ujeli dalmatinac, pekinezer i patuljasti šnaucer.

Psi koji su navodno mali i bespomoćni, a tako ''bespomoćni'' pušteni bez uzice da jure ulicom i kidišu i na ljude, decu i druge pse, ali im je sve oprošteno jer su tako slatki i mali. Dakle namerno potenciram ''mali'', jer veličina izgleda utiče na level opasnosti neke rase. 

I niko nije pisao statuse o tome, i nikakve novine nisu pisale članke o tome.

Nemojte imati predrasude prema rasama. Ja sam i pored takvog incidenta, nekada želela dalmatinca i šnaucera. 

Ali eto, znate, akite, pitovi, rotovi, stafordi - ''to su opasne rase i njih treba odstraniti''.

Ne, treba odstraniti ljude koji kupuju te rase sa željom da od njih prave nešto što nisu.

I ne, ne treba verovati svakom naslovu u novinama.

I ne, ne treba ići po tragičnim statusima i govoriti kako biste sasuli sonu kiselinu (?!) tom psu u oči, jer da je Lea živa, ja sutra ne bih smela da je prošetam Palasom nikada više, jer bih se plašila da bi neki imbecil od čoveka, koji je pročitao neki rekla-kazala status na jebenom fejsu, mogao imati osvetničke namere prema mom psu, samo zato što je akita.


Ja se samo ponekad zamislim, kako bi izgledao moj život i koliko bih bila uskraćena tolike sreće, ljubavi i časti da poznajem Leu, samo da sam čitala glupe komentare po mrežama i novinama gde se blate akite i gde me ljudi odvraćaju od uzimanja iste, jer su one navodno opasni, krvoločni psi.

Udomite psa. Ili ukoliko baš želite, kupite psa. Ali znajte, svaki pas je jedan novi član porodice i nije igračka. Morate biti odgovorni za njegovo ponašanje i prvenstveno, morate biti spremni na toliku odgovornost. Još jednom, nemojte imati predrasude prema rasama, nemojte verovati svakom naslovu koji pročitate. Mislite svojom glavom i slušajte svoje srce.

...

P.S. Izvinjavam se zbog kvaliteta fotografija. Neke su sken analognih, neke su matore više od 18 godina. Mnoge nisam uspela da pronađem, jer sam ovaj post pisala u besu, očaju i tuzi u ponoć. Poenta ovog posta nije u estetici istog.

P.P.S. Da li ste znali da je jedne godine, čuveni Gerard Butler zaustavio kola u kojim su ga vozili i izašao je iz njih i zaustavio je mog rođaka koji je tada šetao Lecu, samo da bi se slikao sa njom i čuo koja je rasa u pitanju (neka od slika iznad). 

...

Nedostaje mi svaki dan, posebno kada padne prvi sneg.


dizajn

Wallpapers pt. 22

May 02, 2017

Hello maj!

Da si nam sunčan, topao i bez kiše, za razliku od aprila. Nemo' da izneveriš!
Jer imamo neke planove, znaš! Neke devojke se udaju, neki momci sviraju, neki malci čekaju šetnje sa svojom teta Iv, mora da bude lep dan za ples, šetnju i igru.

I hoću da kada ustanem, vidim sunac i vedro nebo, da me okupa prolećni dan, a ne jesenji. 
I da se biljke i cveće raduju na balkonu, a ne da im previjam slomljene grane od vetra i grada. 
I da uveče kada krenemo u šetnju, da mogu da obujem baletanke, a ne čizme.
I da jedem sladoled, a da nemam osećaj da ga jedem u sred decembra. 

Hajde, budi nam lep, šta ti teško. 

za download wallpapera klik OVDE i OVDE
za download wallpapera za mobilni klik OVDE OVDE OVDE i OVDE
za download kalendara klik OVDE i OVDE
za download planera klik OVDE i OVDE