about me

Iv vol. 2

April 02, 2018


Htela sam da obrišem blog. 
I to ne samo blog, već sve... Instagram, Facebook stranicu, Facebook profil... 
Želela sam da nestanem, da kada već krećem život od nule, onda da ga krenem inkognito, kao Ivana, bez prezimena, bez Mali Iv. 

Ali, onda sam se dozvala pameti i samo sam sve stavila na hold, dok ne prođe bura, da vidim kako ću se posle nje osećati i šta ću želeti. 
I dobro je, jer bi mi bilo žao, jer sam shvatila da ne krećem život od nule, samo sam možda imala malo duži intermezzo. 

Da budem brutalno iskrena, nemam pojma kako da napišem ovaj post, a znam da me čeka već tri meseca. Krenem jednu misao, pa nju prekine druga, pa završim sa trećom i na kraju ništa nije smisleno. Tako mi je i u glavi skoro konstantno, a nisam luda, to znam. 

Hajde da probam nekim redom...


Kada sam se udavala, zaista sam verovala da će to biti za zauvek. Ne kao neka bajka zauvek, nego ono, i u dobru i u zlu, jebiga, zajedno smo, borićemo se do kraja. Nismo se venčali zbog dece, roditelja, vize i slično, već zbog nas.

Kada je otišao, nisam znala šta me je snašlo. Prve misli su bile da sve to sanjam i da samo želim da me neko probudi i kaže mi da je sve ok. Preskočiću sve te užasne detalje mog sloma duše, srca, mozga, govora, pokreta, ali da se ne lažemo, bilo je baš hevi. Hevi kao moji na smenu spavaju sa mnom i hevi kao prijatelji dolaze da mi usisaju stan, operu sudove, spreme mi da jedem, ćute sa mnom i gledaju u jednu tačku u mraku... 

Prvih mesec dana bila sam zombi. Osim spavanja i ćutanja, bila sam sposobna da odem i pređem 15-20km u cugu i ujutru zamenim pesak Njanji i Viniju. Van toga, nisam ustajala iz kreveta, lap mi je bio BFF i Netflix na njemu. Odgledala sam mali milion serija, naravno sve od prve do poslednje epizode. Živela sam na čaju od kamilice, tabletama za smirenje i ponekom zalogaju hrane. Smršala sam 20 kilograma. 

U celoj toj lošoj strani priče, desilo se da sam ipak uspela da nateram sebe da svaki dan prepešačim jednu dobru turu, da izbacim sve te ugljene hidrate koji nisu dobri za moj šećer, da pijem terapiju za insulinsku redovno i da na neki potpuno suludi način - detoxiram sebe. 


Kada sam stala na noge, u smislu da jedan ceo dan nemam napade panike i da mogu da preguram 24h bez tableta za smirenje, krenula sam sa intezivnim radom na sebi. Prvo što sam uradila, našla sam psihoterapeuta i zakazala sam prvu seansu. 

Onda sam krenula da proučavam temu života nakon razvoda, rada na sebi, introspekcije... Sramota je ne pričati o razvodu, nego ne-pričati o razvodu. Sramota je što je naše društvo u stanju mesecima da piše i razglaba o rijalitijima, tračevima, aferama, a niko nigde ne može da napiše jedan pošten tekst sa savetima ljudima koji prolaze kroz ovaku vrstu traume. 

Kada sam shvatila da nema vajde od interneta, da ću pre pronaći info kako da se obučem da bih se svidela muškarcu, nego kako da budem svoja, zdrava i samostalna - okrenula sam se poznanicima za koje znam da su prošli kroz razvod. I njihovi saveti, urezali su mi se duboko u misli. Njihovi ljudski, iskreni i bez šminke saveti, pomogli su mi da znam makar kojom stazom da krenem.

I onda sam odlučila da je dosta sedenja kući, da je vreme da izađem među ljude, as in, u izlazak, grad, provod - nazovite to kako želite. 


Moj prvi izlazak ''napolje'' bio je hilarious. Stajala sam u Muha baru sa mojim najbližim ljudima i vikala sam: ''Pa ja sam singl! Ej ljudi, je l' vi znate šta to znači?''... Oni su znali, a ja nisam imala pojma. Skoro deceniju nisam bila singl i sada je bilo potrebno prebaciti moj mindset na taj novi nivo. 

Ili, što moja terapeutkinja kaže, trebalo je da upoznam svoj novi identitet, novu Ivanu, iliti Iv vol. 2. A to nije lako, verujte mi.

Prvo, treba da se pomirite sa činjenicom da je jedna faza života gotova, da nema nazad, da nema ni kajanja, niti analiziranja, ni osuđivanja. 
Drugo, treba da prihvatite sebe kao solo igrača, a to znači da sada vaša porodica jeste vi, da vi plaćate račune, poreze, održavate domaćinstvo, vi ste glavni i odgovorni čovek u vašem domu i niko drugi. Nema zabušavanja sa poslom, jer ako nema zarade, nema ni plaćenih računa, ako računi nisu plaćeni, onda nema interneta, a ako nema interneta, onda sve može da ode u pm. 
Treće, kada vam se osim psihe promeni i telo (kao meni, nakon tih -20kg), treba da prihvatite i vašu novu figuru, stas, snagu, energiju.
Četvrto, kada se sve uzme u obzir, treba da prihvatite sebe u svakom stadijumu. I da volite sebe tada više nego ikad. A to znači da mantra mora da vam bude ''može mi se''. 

Može mi se da plačem ako mi se plače. Da kažem ''neću napolje danas'', ako ne želim da gledam ljude. Može mi se da ugasim telefon i nestanem na 48h jer mi je to potrebno. Može mi se da gledam nekog muškarca dugo i razmišljam koliko je lep. Isto tako, ako on uzvrati pogled, može mi se da se nasmejem i mahnem. Može mi se da odem u salon i uplatim sebi jedan ceo dan tamo, da me maze i paze. Može mi se da okrečim dnevnu sobu u koju god boju želim. Može mi se toliko toga, da svaki dan otkrivam po jednu novu stvar koju mogu...


Inspirisana tim ''može mi se'', odlučila sam da želim da putujem. Tačnije, da mi treba da putujem, da ne budem u stanu. Jer ovaj moj dom, koliko god ga volela, nisam bila spremna da budem u njemu više nego što je potrebno. Barem ne dok ne promenim raspored nameštaja i okrečim ga u nove boje. 

Prvo sam pobegla na Cer. A onda i u Novi Sad. Tamo sam sebi uzela najhipsterskiji airbnb ikad. Jedan od najlepših vikenda (stao mi je mozak, kako se piše množina od vikend?) u mom životu - sigurno. A onda sam nastavila da odlazim vikendima za NS i tamo se družim sa ljudima koji su mi mamili osmeh na lice.


Vikendima Novi Sad, tokom radne nedelje beogradski komšiluk. Imam par najboljih kupovina ove godine, jedna od njih je svakako lap (ili kako jabučari vole da kažu, moj mekbukpro). Dakle, probudila bih se, završila bih sve oko Njanje i Vinija, spakovala bih lap u ranac i krenula bih putem vračarskih kafića sa dobrim wi-fijem i kafom. 

Deezer playliste na ušima, Photoshop pod prstima i kofein u venama (ovo može da zvuči kao refren neke post-narodnjačke himne). Eh da, dok je trajalo ludilo, nisam pila kafu 50 dana, jer mi nije prijao kofein. Kada sam se vratila u sedlo po pitanju posla, vratila sam se i svojoj ritualnoj jednoj šolji lattea dnevno. Od prve doze kafe nakon te pauze, imala sam mini srčku. Kreten. 


U nekom momentu, počela sam da dobijam neprijatne poruke u inbox od poznanika. I tada sam odlučila da bi trebalo da se oglasim online, pa sam napisala post na IG i FB gde sam ukratko ''javila'' narodu da više nisam u braku, da smo se razišli. 

Dugo sam se razmišljala oko toga, ali stavite sebe u moju kožu. Skoro kompletno moje bivstvovanje, bilo je ukalupljeno u jedan par, u zajednicu od dve osobe i svi su za nas znali kao on i ona. Posebno na netu. I sada, kad god bih nešto želela da napišem (a online pisanje je delimično moj posao od koga živim), morala bih da vagam šta pišem i šta prikazujem jer ko će se boriti sa tim silnim pitanjima u inboxu. 

Međutim, od pitanja niste mogli da pobegnete i ja sam vam to rešila kao kad odlepljujete flaster, caaaap, samo sam se javila sa ''Hej ćaoske, ja se razvela, sve kul, idemo dalje!''... Za dva dana, javilo mi se preko 400 ljudi... 

Dobila sam samo jedan neprijatan komentar: neko je napisao da treba da me bude sramota jer pišem o tome (razvodu) javno i da na taj način pokušavam da privučem pažnju na sebe (tako nekako). Mislim, evo ne znam šta da kažem na to, a da se ne ponavljam... O razvodu treba pisati mnogo više i ljudi treba da dele svoja iskustva. Ne da dele prljav veš i detalje koje nikome neće pomoći, već iskrene savete kako da pregurate kroz taj pakao. Što bi jedna moja divna poznanica Irena rekla, treba da postoji agencija koja će da pruži svu moguću pomoć i podršku ljudima koji prolaze kroz razvod braka, od advokata, momaka za selidbu, molera, psihoterapeuta, do kozmetičara i sidekickova za žurkanje. 

Elem, ljudi koji su mi se javili nakon tog posta, bili su moje sunce. Od sličnih priča, saveta, reči podrške do virtuelnih zagrljaja (ok, i poljubaca hehe). Hvala vam ljudi, kao što rekoh, vi ste moja najveća inspiracija. 


Kako sam se oslobodila nečega nakon tog posta, ubrzo sam se i zvanično razvela na sudu. Dva dana kasnije, putovala sam u Prag. San mi je bio da vidim Prag zimi i imala sam jako malo vremena do početka proleća da precrtam tu želju sa spiska. 

Malo je reći da sam se zaljubila. Otišla sam sa nekom idejom o njemu, vratila sam se očarana i punih džepova utisaka. Morala sam da pauziram terapiju u Pragu, jer ne ideš u zemlju piva, a da ne piješ isto. Tako da sam mnogo šetala, mnogo, ali mnogo fotkala i snimala (imate storije na IG) i mnogo pila pivo.

Nova Ivana inače psuje. Shvatila sam da na taj način vraćam živost u sebe. Ne znam kako to da objasnim, ali kada mi se nešto baš dojmi, moram da opsujem, kako bih naglasila sočnost trenutka. Ne smatram da je poneka psovka strašna, tako da se nadam da ću dobiti prođu na ovih par ružnih reči u postu. 

Daklem, znala sam da će ovaj post da bude dug u pm, ali ako ste stigli do ovog pasusa, valjda možete da izdržite i do kraja. Neću mnogo da pišem o Pragu, ostaviću vam ove jedva probrane fotke da uživate, jer on iskreno traži poseban post, a ne znam da li ću ga i kada ću ga pisati. 

Imala sam dobro društvo u Pragu, ali sada mi je na spisku: putovati sama. Moram to da uradim zbog sebe, moram potpuno da izađem iz svih zona komfora i upoznam sebe na svim frontovima, ogoljenu, ranjivu, jaku, samu, novu ja. 


Nakon Praga, jedva sam stigla da se raspakujem i već sam jurila u Zrenjanin na Webiz. Ah, ja vama ne mogu da objasnim koliko volim Webiz i koliko mi je on bio potreban. Ta energija, ti ljudi, taj adrenalin, te priče... Ove godine sam imala dva zadatka, da im pomažem oko bine (kao prošli put) i da po prvi put u životu budem moderator nekog panela. 

Panel koji sam vodila, zvao se ''Kreativno dobro jutro'' i okupili smo četvoro kreativaca da pričaju o uticaju novih medija na njihov posao i stvaralaštvo. Provela sam sjajnih 6 dana u Zrenjaninu, upoznala sam takve careve (i carice) od ljudi, jednom sam uspela da dođem u sobu u 7 ujutru i otišla sam odatle sa tako nekom svežom snagom i idejama. 

Da vam bude jasnije, kada ste u procesu otkrivanja svog novog identiteta i prihvatanju svog novog života, ovakva dešavanja i ovi ljudi su vam preko potrebni. 


Koferi mi stoje na podu u spavaćoj sobi, više nema poente ni da ih vraćam na orman. Khm, dakle pravac iz Zrenjanina sa kratkom pauzom kod kuće, otišla sam u Mokrin House na produženi vikend, kao deo brainstorming tima. 

E, to se zove lifestyle, ljudi! Vratila sam se juče, ali hoću još! Mom dizajnerskom oku prijala je sva ta estetika, sva ta nenametljivost boja i materijala, to zelenilo, mojim ušima i mozgu je prijala ta tišina, a duši - ti ljudi. Ovo je preporuka velika kao vrata, dakle čime god da se bavite, a pronalazite sebe u koži digitalnog nomada, pravac MH! 

I da, moram da se zahvalim Branislavi na fotki mene u Merida the Brave ulozi, ispunio mi se san, dobila sam prvi čaš streličarstva i nekako mi se čini da ću uskoro i na drugi. 


Ima opcija u podešavanjima za postove ''search description'' i za ovaj post nemam blage šta da napišem. Nekako mi glupo da napišem ''život nakon razvoda'', jer ne želim da razvod bude highlight ovog posta, već nova ja i samootkrivanje sebe i introspekcija. A opet mi je rogobatno da piše baš tako, tako da ću da je ostavim praznu. 

Ono što je još uvek prazno kod mene, jeste radni sto koji definitivno prodajem u nekom trenutku i vitrina. Imam neke ideje za vitrinu (koja svetli btw.), ali ako mi se krajnji rezultat ne svidi ide i ona u prodaju. Heh, the funny thing is što se ljudi još uvek nisu navikli na moj polu-prazan stan. Pa tako jedna mi draga trudnica, umalo da se porodi ovde kad je ušla u dnevnu sobu. Ali, život ide dalje, ono što ja vidim ovde - nisu prazne police, već toliko praznih stranica za kreiranje neke nove priče i nekih novih kreativnih dela. 


Zanimljivo je, moram pomenuti ovo jer mi je fascinantno - privikavanje na nov identitet kao žena/devojka koja drugačije izgleda. Na moju patuljastvu visinu, -20kg nije malo. Imam da skinem još oko 12-15kg da bih se vratila na staru težinu pre problema sa dijabetesom i štitnom, ali ovo sada stanje mi je wow! 

Otvorila se jedna potpuno nova dimenzija, gde ne samo da otkrivam novu sebe kao solo jedinku, već pokušavam da pronađem svoj stil i sexy Ivanu. Nemojte odmah da me pogrešno shvatite, ovo nije post gde sebe stavljam na aukciju (mada me je sestra naterala da skinem Tinder i onda mi je tražila da joj pošaljem skrinšot svog profila jer mi nije verovala), već jedna iskrena analiza sebe. 

Moram priznati da sam bila iznenađena kada sam shvatila da nemam pojma koji je sada moj stil. Godinama sam nosila odeću koja je ili prikrivala nezgodan višak kilograma ili je nošena samo zato što je postojala u plus size veličinama. 

Sada kada ponovo mogu da uđem u S veličinu, otvara se toliko mogućnosti, a ja ne znam odakle da krenem. Bilo je smešno kada smo pre nekog vremena izlazili u grad i bio je dogovor da se obučemo sexy zanimljivije - ja sam dva dana razmišljala kako to treba da izgleda. Hej ti manijače, ne sexy za nekog drugog, nego sexy za sebe! Da se ja osećam kul i atraktivno, lepo SEBI. 

Tako da sam otišla i kupila crnu suknju i crne tregere i osećala sam se kao Jamie Lee Curtis u čuvenoj sceni u True Lies. 


Čoveče, pola deset, daj da završavam ovaj post, imam da radim celu noć. 
Uglavnom, da li da prosipam mudrosti sada ovde onako taksativno ili da probam da izvedem neke zaključke skroz šmekerski - pitanje je sad. 

Vi to možete. Kada mislite da je kraj sveta i da nema sutra i kada krene panika ''Jebote, šta sada da radim, kako ću sve ovo sama?'' - znajte da možete. Takođe, ono kad vam kažu ''Nemoj da plačeš!'', samo ih ošamarite zagrlite, recite im da ćete se javiti sutra i onda se zatvorite u kuću i plačite dok nema više da izlazi iz vas. 

Kada vam kažu ''Biće sve ok'' - tu im verujte, jer biće sve ok. Kada u sred noći pomislite kako nema šanse da upoznate nikoga više i da se ikada više zaljubite, eh, dotle još nisam stigla, ali verujem da će i tu sve da bude ok. Vremenom. 

Moj savet je da probate da oprostite, da ne mrzite, da ne analizirate prošlost i ne razmišljate o budućnosti, već da se usresredite na trenutak u kome ste i na vas same. Jer ako prolazite kroz nešto slično kao ja, mantra mora da vam bude ''može mi se''. 

I za kraj... Ne držite to u sebi, pričajte. Okružite se ljudima koje volite, iznenadićete se da kada se samo malo otvorite, čitav svet podrške se rađa oko vas. Ja to znam, jer ne možete da zamislite kakve ljude imam oko sebe, a to nisam ni znala dok nisam pala. Oni će biti tu da vam pomognu da ustanete. 

Hvala Njanji i Viniju što me čuvaju 24h dnevno kada sam kući.
Hvala Jasna. Hvala Miki, Mama i Tata, hvala Jole, Alex, Feđa, Andrija i Ivi. Hvala Dopsaj, Gagađo, Sane, Sonja, Bojana, Jeco i Marko, Tićo, Maxi i Anči. Hvala Medići. Hvala Nešo i hvala Dragana. Hvala Dunja V, hvala Miloše. Hvala Milo. I hvala Vanja. ♡


about me

Da li verujete u bajke?

September 27, 2017


Da li verujete u bajke? 

Ja nisam sigurna, na prvu loptu bih rekla: ''Oh neee, nikako!'', a onda kada malo bolje razmislim, zadržala bih se i na: ''Možda. Mislim da verujem.''

Smatram da je ovde u pitanju borba mozga i srca. 

Kada sam pre skoro tačno godinu dana odlučila da dam otkaz, nisam se vodila onim što je mozak u tom trenutku procesuirao, već srcem.


Do sada ste sigurno navikli da Sonja radi prelepe fotografije. I svaki puta kada radimo zajedno, ja sam podjednako uzbuđena i oko tog zajedničkog projekta i oko objavljivanja rezultata tog rada.

Kao i prethodnih nekoliko puta, kada su se na mom blogu nalazile njene fotografije, svaki put sam pričala neku meni važnu priču. Listajući ovaj album, znala sam da će tako biti i ovaj put.

Samo ovaj put, nismo bile u mom stanu ili na Kaleniću, već kod Bobe i Lole, u njihovom bajkovitom zamku sa pogledom na Novi Sad.


Dakle, kada sam prošle godine u ovo vreme odlučila da dam otkaz, bila sam u jako teškom psihičkom stanju, jer sam se oporavljala od petonedeljnog ležanja zbog boginja i upale pluća. 

Nadali smo se da ćemo leto provesti u Italiji i na Azurnoj obali, ali sam se ja (a kasnije i Matija) razbolela dve nedelje pred put. 

Malo je reći da sam bila pukla, pooooravnila, kako moj muž voli da kaže. I imala sam dovoljno vremena u tih pet nedelja gledanja u jednu tačku - da smislim šta bih sa svojim životom, dalje. 


Već nekoliko godina unazad, posebno tokom inspirativno-terapeutskih kafa sa Bojanom, imala sam želju da prestanem da radim za druge i konačno počnem da razvijam svoj brend. 

Slučajno, brend Mali Iv se razvijao i mimo mog nekog planiranja i konkretnih koraka, vozio se zajedno sa mnom, kroz život i sve njegove puteve.

Moj zadatak je bio samo da verujem u sebe, i da nastavim da ''vozim bajs i bez pomoćnih točkića''.


Verovala sam u sebe, ali mi je bilo potrebno da čujem mišljenje i meni bitnih ljudi, kao i da čujem njihovu podršku. Bez pretvaranja, o, da, želela sam da čujem njihove reči podrške. I bile su tu. 

Kako to biva u našem izmučenom društvu, starije generacije (khm, roditelji), bili su u šoku. Nije da ih nisam pripremala na takvu neku (suludu?) ideju već nekoliko godina, i nije da sam ja žena koja nije samostalna, udata i već uveliko u nekim svojim drugačijim pričama - ali da, bilo mi je bitno šta oni misle.

- A jesi li sigurna? A ovo ti je dobar posao. A prijavljena si, imaš i zdravstveno. Imaš dobru platu. A kako ćeš? A penziono? Hoćeš li uplaćivati sebi doprinose? Ne možeš bez zdravstvenog...

Itd. skontali ste tok pitanja i brige. 


Naravno, znam da je njihova briga iz najbolje namere i želje da budem dobro. Ali, meni je zasmetalo što me niko nije pitao: 

- Da li si srećna na sadašnjem poslu? Da li možeš da napreduješ? Da li i dalje učiš nešto novo svaki dan? Ima li mesta unapređenju? 

Ma kao da su ostala pitanja bitna... Glavno pitanje je trebalo biti:

- Da li si srećna?


Nisam. 

Nisam bila srećna, ali jesam imala sve to (bitno?) što su moji roditelji naveli. I zaista sam bila zahvalna na tome, ali jednostavno nisam želela da imam posao po PS-u, a da sam zapravo nesrećna i nezadovoljna jer nemam vremena i snage da radim na nekom dizajnu koji mi se zapravo sviđa i koji je dobar za moj brend - kada dođem kući nakon 17h. 

Nisam želela da stagniram, a da se drugi razvijaju na osnovu mog rada. 


Jesam se zamislila nakon njihovih pitanja, ali nisam odustala. Pa šta, možda neću odmah imati svoju firmu i možda neću imati zdravstveno baš od prvog meseca, ali kroz par meseci srediću sve to. Odlučila sam da mi je bitno mišljenje najbližih, ali da mi je ipak bitnije sopstveno. Rekla sam sebi: ''Hej, ja to mogu, do sada sam prošla kroz toliko prepreka i toliko sam puta pala sa bajsa, ali evo me, živa i zdrava, guram dalje. Ja to mogu i hoću.''

Biće sve OK.

Kada sam se vratila sa bolovanja, rekla sam kolegama da ostajem još dva i po meseca, dok ne prođu gužve oko praznika, novih godina i rokova, a onda u februaru odlazim. 

I bilo mi je mnogo lakše kada sam to rekla naglas. Kao da sam sebe nekako dodatno ohrabrila. Zanimljivo je da za 75 dana može mnogo toga da se izdešava i čak da čovek promeni mišljenje, ali ne i ja. Kako se približavao februar, ja sam se radovala sve jače i jače. 


Htela bih da sumiram neki moj CV ovde, da ne zvučim kao neka šiparica koja daje otkaz na dobrom poslu kako bi ujutru spavala duže i pila kafe po kafićima po čitav dan. 

Ja radim od svoje 14 godine (sada imam 31). Tokom čitavog svog školovanja radila sam barem jedan posao, na faksu sam radila i dva posla. Iz Beograda sam, dakle nisam morala da se patim sa domovima i garniserama, imala sam tri kuvana obroka dnevno kod majke u kuhinji. Ali, roditelji su me tako vaspitali da se ne stidim vrednog rada, ma koliko god godina imala i gde god bila. 

Zbog toga sam prošla sve. Od čišćenja kuće jedne bake, preko čuvanja te iste bake, od rada u trafici, butiku, do svih mogućih promocija po marketima, statiranja, call-centara i sl. Usput sam pokušavala da zaradim i od dizajna, ali da se ne lažemo - nekada sam više zarađivala od čuvanja te bake, nego od projektovanja kuhinja nekim bogatunima. 

Kada sam ostala bez zarade nakon projektovanja čitavog stana jednom (kasnije saznah mafijoza) čoveku, tada sam odlučila da batalim svoju primarnu struku - industrijski dizajn i da se prešaltam na web i grafički. 

Ne mogu sada tačno da se setim, ali mislim da smo Matija i ja tada počeli da živimo zajedno i plaćali smo kiriju za stan. Bio nam je potreban novac. I više nego ranije, jer smo se kućili. Ja sam te jedne jeseni išla i polagala ispite na Politehničkoj, dok sam simultano išla na predavanja na IT akademiji za web dizajn. Čistila sam stan toj baki pre predavanja, a uveče sam radila dizajn za jednu američku firmu gde sam bila zaposlena kao part-time dizajner. Raspadala sam se, ali sam bila srećna jer sam dobijala novac, redovno plaćala račune, učila nešto potpuno novo i mogla sam da maštam o nekom životu gde bih se bavila dizajnom i ilustracijama.


U nekim momentima je bilo jako teško, posebno kada sam morala da radim u trafici u kraju (kriza sa poslovima, neki se završili, novih tokom leta nije bilo) i mrzela sam sebe svaki dan zbog toga, ali plaćali smo račune, što se kaže - bila sam korisna, doprinosila sam našem malom domaćinstvu (da ne ispadne kako sam samo ja radila, uvek smo i Matija i ja davali sve od sebe po pitanju posla). 

Tog leta, dok sam venula u toj trafici (namerno naglašavam sva negativna osećanja i opise, da približim koliko mi je grozno tada bilo), obećala sam sebi da nikada više neću dozvoliti da radim neki posao koji nema veze sa dizajnom/marketingom/kreativom. Dala sam otkaz, došla sam kući, skuvala kafu i krenula da sređujem CV i portfolio. 

Slala sam svoj CV na sve mailove koji su mi došli pod ruku.

- Šta? Ne znate za mene? E sad ćete da saznate!
- Šta? Ne sviđam vam se? Nije važno, nekome će se svideti moj rad! 

Bila sam i na razgovorima za posao nakon kojih sam plakala. Sećam se, nakon razgovora za posao u jednoj čuvenoj domaćoj firmi, sedela sam kasnije u kolima sa Matijom koji me je nestrpljivo čekao ta dva sata i ridala sam. Nikada me niko ranije nije doveo do plača, koliko tih par sati neprijatnosti, šovinizma i neljubaznosti na tom razgovoru. 

Ali nema veze, ohrabrena njegovim zagrljajem, pokupila sam sve svoje suze, smestila sam ih u džep i krenula sam dalje. 


Ubrzo potom, krenula sam da radim grafički dizajn punom parom. Radila sam nekoliko poslova istovremeno (tako je kada ste freelancer), malo sam švrljala u fotografiji, tada je blog uveliko postojao - pa sam imala i dodatni kreativni ventil. 

Nisam bila odustala od full time posla, ali su se u tom momentu pojavljivali projekti kojim nisam želela da kažem NE i nekako sam gurala pod parolom go with the flow. 

Kako to uvek biva kod nas, super smo drugari kada ja treba da ispoštujem svoj deo i predam posao na vreme, aliii kada treba da se plati, eto liste izgovora. 

Takve situacije su me naterale da se prijavim za poziciju web dizajner za jednu opet američku firmu (kod njih nema izgovora, plaćanje dobro i redovno). Međutim, njima u tom momentu nije trebao dizajner, već vođa tima za kreiranje sadržaja za web. To mi je bio zanimljiv predlog jer sam upravo završila web dizajn, uveliko sam pisala blog (i kreirala sadržaj za njega) i, kao, zašto da ne. 

Tamo mi je bilo fenomenalno. I Matija i ja smo radili za njih, kanc nam je bila dnevna soba. Jeste da je radno vreme bilo po američkoj vremenskoj zoni (13-21h), ali bila sam šef timu od 10-15 ljudi, vodila sam oko 20-ak američkih sajtova, učila sam nove stvari, i imala sam odličnu platu. 

Nakon pola godine, pred leto i naš odlazak u Italiju na medeni mesec, nas 300 ljudi otpuste zbog neke problematike sa Googleom i tu ugase naš sektor. 

Da li je potrebno da pišem koliko smo tad odlepili? Bilo je Ciao Italy, ali ne kao zdravo šta ima, nego zdravo, vidimo se nekog drugog leta.


I to leto sam pauzirala sa traženjem posla, morala sam da sredim svoj mozak i dušu, krečila sam stan i balkon, sređivala sam baštu, meditirala. Na jesen sam opet počela da šaljem svoj CV i portfolio i tako sam dobila posao gde sam kasnije bila dve i po godine. 

Kada sam videla oglas, pomislila sam da nema šanse da me prime, jer traže svašta nešto, za početak - traže pripremu za štampu i generalno poznavanje čitavog segmenta štampe - što ja apsolutno nisam poznavala, osim u teoriji. Na Matijin nagovor, odlučih se za apliciranje. 

Hajde, idem da probam, pa šta bude. Kao i uvek, brutalno sam iskrena, lepo sam rekla šta umem, šta ne umem i čiste savesti sam otišla sa razgovora. 

Čini mi se da je bilo oko 400 prijavljenih na to radno mesto, a ja sam dobila posao. 


Znam da će ovo mnogima značiti, i zbog toga želim samo na tren da se ovde zadržim. Otišla sam na taj razgovor bez očekivanja i bila sam smirena. Nisam napakovala svoj CV lažima i tuđim radovima, mogla sam da stanem iza svake stavke u njemu. 

Rekla sam šta umem, šta ne znam, šta bih volela da naučim i zbog čega apliciram. Bila sam iskrena i svoja. Imali smo nekoliko krugova razgovora i test zadatak. Dala sve od sebe.

Zbog toga se nisam preterano uzbuđivala oko ishoda tog konkursa, jer sam rekla: ''šta bude - biće'', nije ni prvi, a ni poslednji posao ili oglas za posao. 

Naravno, skakala sam od sreće kada su mi javili da sam dobila posao. 


Tamo sam naučila toliko toga, da mislim da nema te škole koja može da zameni praksu. Imala sam odličnu mentorku koja je bez pardona delila svoje znanje sa mnom i zahvalna sam na svakom minutu učenja sa njom. Smatram da nema potrebe da objašnjavam kako sam pripremu za štampu naučila već nakon par meseci. Radila sam na milionskim tiražima i proizvodima koje je svako od vas makar jedanput u životu kupio. Bila sam zadužena za kreiranje nekih kultnih likova i brendova.


Ali, posle par godina, to mi više nije bilo dovoljno. Osećala sam da mogu više i to mnogo više. Osećala sam potrebu da se ne vezujem za kancelariju, već da mogu da radim i na terenu. Da putujem i to bilo kad, a ne da brojim koliko mi je dana ostalo od godišnjeg ili da se organizujem prema ostatku kolektiva. 

Za tih par godina, propustila sam desetak sjajnih ponuda za putovanja i to me je baš zabolelo. Posebno, jer sam osoba koja inspiraciju i motivaciju crpi iz novih okruženja i promena. 

Želela sam da kreiram više sadržaja za Mali Iv i da fotkam tokom dana kada je lepo svetlo, a ne da jurim dan samo vikendom. Želela sam da mogu da prihvatim neke izazovne projekte koji se pojave odnekud i koji zahtevaju punu pažnju i dane/nedelje rada. 

Ukratko, želela sam izazove. 


I tako, da se vratimo na priču s početka, ja sam dala otkaz. 

Evo me, osam meseci kasnije, i srećna sam. 


Od februara, često sam dobijala pitanje: ''Da li se kajem što sam dala otkaz i da li sam produktivija od kada sam freelancer?''.

Ne kajem se. Zapravo, živim život kroz neku mantru da se sve dešava sa razlogom i zaista ništa u svom životu ne bih menjala. Pa čak ni taj pakao u trafici ili rad u butiku. Jer tamo sam naučila kako se vode knjige i kako se barata novcem.

Ne bih menjala ni ono kada sam čistila kuću toj baki i kada sam je bolesnu pazila, jer sam se naučila strpljenju.

Ne bih menjala ni one nedelje provedene u Tempu u friz delu gde sam sa kumom radila kao promoterka - jer sam naučila kako da promovišem proizvod i kako da ga prodam. 

Ne bih menjala ni onaj momenat kada me nisu platili za čitav stan koji sam im projektovala - jer tada sam shvatila da želim da se bavim grafičkim dizajnom i naterala sam se da se više borim za sebe. 


Ne kajem se, jer konačno radim ono u čemu uživam 110%. I kada je teško, znam da radim za sebe. Jer ima dana kada je rok ubitačan, pa sedite i ne mrdate iz kuće danima, ali kuća nije kancelarija. Tu su Njanja i Vini, plejlista, jastuk i omiljena šolja sa kafom - da olakšaju sve. Tu je Matija, kada se vrati sa posla, da mi pravi večeru ili pušta ploče i pravi društvo dok do kasno buljim u Photoshop. 

I da, vrlo, vrlooo sam produktivnija. I to ne samo u poslu, već u životu. 

Dok nisam povredila kuk i kičmu, odmah nakon davanja otkaza, krenula sam u fitnes centar na rad sa individualnim trenerom. Išla sam na treninge 4 x nedeljno i treninzi su trajali i po dva, dva i po sata. 

Takav vid rekreacije/poklona za sebe/požrtvovanja nisam mogla da zamislim sa poslom 8-16h. Verujte mi, been there, done that. 

Da ne govorim o putovanjima, projektima, kafe-pauzama u podne u kraju, ili meditaciji pred početak posla. 

Da ne govorim o zdravom i kuvanom obroku koji sebi možete da spremite u toku dana. 

Ili šetnji od 20-ak minuta u bilo kom momentu dana, samo da razbistrite mozak, onda kada naiđete na blokadu.


Ovo vam je iz mog ugla. Mogla bih da pišem na ovu temu još pet puta ovoliko, ali ponestalo mi je fotografija koje prate priču. :) A one su baš potaman za ovu priču, jer su nastale usred radne nedelje, gde sam ja pomagala Sonji oko dekora i stilizacije par scena za njen stock projekat

A ovo ne bih mogla da kreiram, da nisam svoj čovek, koji dobro barata svojim vremenom i poslom i nikome ne mora da se pravda kada četvrtkom ode do Vojvodine na foto-sešn, osim sebi. 


Svaki posao, normalno, ima i lepu i ružnu stranu. Npr. ja kao freelancer ne mogu da uzimam bolovanje, jer i kada ležim ukočena na svoj rođendan u krevetu i ne smem da se mrdnem, stižu mailovi poput: '' Hej Iv, videla sam na Instagramu da ti nije dobro, ali samo da proverim da li završavaš ono danas?''... Jer ako ne možete ili ne stižete vi, ima neko drugi ko može. 

Tako da, ipak nije sve bajka, ali ponešto jeste. 

I taj deo bajke je toliko lep i moćan.

Morate proći mnogo toga, kako biste cenili ovakav vid posla i morate biti spremni na mnogo rada. Ali, isplati se, been there, done that. :)


Želim još jednom da se zahvalim Bobi na ovom danu u njenoj prelepoj oazi mira. Jedva čekam da vam Sonja pokaže još neke fotografije kod nje, a do tada, slobodno zavirite u BO Inside svet preko Instagrama i Facebooka. Pritom, samo mali hint - ovaj zamak može da se iznajmi! :)

I naravno, Sonjita, hvala ti na svemu, znaš već. Pred tvojim objektivom sam potpuno opuštena i ona prava ja, punog trbuha smeha. Radujem se svim budućim avanturama Silly & Mali. :*

Lokacija: Novi Sad, BO Inside
Fotografije: Sonja Lazukić, Silly World