Volite sebe

October 23, 2016


Imam toliko toga da vam napišem.

Počeću priču o ovom vikendu kada je Sonja bila moja gošća. Matija je bio na nekoj turneji sa Consima, pa smo se družile samo nas dve sa Njanjom i Vinijem. Fotkale smo čitav dan bez obaveza, rekla sam joj da se opusti i da fotka šta želi, a ja ću isto tako da zaboravim da je tu sa objektivom i da se ponašam kao da je svratila samo na ručak i kafu. A i jeste...

Sonja je rekla da moram i ja da budem na fotografijama i mislim da se prvi put posle dugo vremena nisam bunila. 

Prepodne smo bile do Kalenića (priča iz prethodnog posta), a onda smo ostatak dana uživale na balkonu uz kafu i čavrljanje. Kada mi je Sonja poslala ove fotografije, znala sam da uz njih neće ići neki obični postovi, već da ću morati da ih uokvirim nekim emotivnim i snažnim pričama. 

Nisam bila sigurna koju bih priču ispričala kroz ovaj serijal fotki, sve dok ih nisam poređala ovde u post editoru i shvatila da me ima na dosta fotografija. Prva reakcija je bila ''Oh, da li izgledam OK na njima?'', a onda i ''Nadam se da nisam smorila sa ovoliko fotografija na kojima sam ja, jer kada na Instagramu ponekad okačim neku fotku gde sam ja umesto mačaka/šoljica/cveća - i ne prođe baš najbolje!''... 

Ovaj post zapravo želim da napišem od kada je bloga, a posebno imam tu potrebu već godinu dana. Samo nikako nisam uspevala da skupim hrabrost i sve reči u jedan post, ali mislim da je vreme. 

Ovo nije post o mom stanu, iako je lokacija upravo ta, ovo je post o nečemu bitnijem


Do neke 22. godine bila sam fit. Nisam bila ''normalno građena'', jer i sada sam normalno građena, ali bila sam utoliko drugačije građena da sam mogla da nosim svu odeću koju sam imala u ormanu, da sam mogla da se savijem i vežem pertle bez muke, da sam mogla da trčim i plešem celu noć bez prestanka, da sam nosila obuću broj 36 i 37 bez prelaska na 38, 39...

A onda se nešto promenilo i počela sam da se gojim.

Krenulo je sa prvih nekoliko + kilograma koje sam pripisivala letnjem divljanju po žurkama, a onda kad je leto prošlo i kada sam se vratila svom normalnom toku života i shvatila da više nije samo par kilograma viška, odlučila sam da malo povedem računa o načinu života. 

Nikada nisam jela velike porcije hrane, nikada nisam jela često, nikada nisam jela slatkiše u velikim količinama i nisam se nalivala alkoholom i sokovima. Takođe, nikada nisam bila pušač, nisam trenirala neki sport pasionirano godinama, ali sam uvek imala neku rekreaciju kao hobi. Dakle, SVE sam radila umereno, i rekla bih da je moja ishrana više naginjala ka kategorizaciji ''zdrava'', nego prosečna.


Ali, nešto se desilo u mom telu i ti kilogrami su počeli da se lepe. Kada sam nakon prvih nekoliko kilograma viška shvatila da ne mogu da obučem svoju jesenju/zimsku odeću (znate i sami, leti se nekako i snađete, sve je široko i lepršavo), rešila sam da po prvi put u životu krenem sa dijetama. 

A sve sam probala, verujte mi. Nekada bi neka upalila, neka ne, ali bi se kilogrami vratili dva puta brže nakon nekog vremena i nastavili bi da se množe. Dijete su me činile očajnom, jer nisam mogla da funkcionišem kako treba, imala sam vrtoglavice i mučnine, samo sam želela da spavam jer nisam imala snage za normalan život. O nervozi da ne pričam. Zvuči poznato? 

Čak sam probala i onu ''Zelenu kafu'' ili kako beše i sećam se da sam dve nedelje bila kao drogirana. Dve nedelje nisam ništa jela jer mi se gadila hrana, imala sam jako čudan osećaj kao kada vas spuca kofein, srce mi je lupalo i sve mi je bilo u magli, ali sam skinula 6 kila za 10-ak dana. Naravno, nisam želela ni da razmišljam koje sam sve hemije strpala u telo, jer sam imala ideju da je to bilo kratkotrajno i da je taj period gojenja bio samo neki trzaj organizma pod stresom i da ću nakon tog mršavljenja od 6kg biti OK. 


Malo sutra.

Naravno, kilogrami su se vratili i nastavili su da menjaju moje stanje i tela i uma. Kada sam prešla prvih 15kg viška (kada kažem višak, mislim na sve iznad moje normalne telesne težine koju sam imala čitav život, sa varijacijama +/-2kg), krenuo je očaj.

Moj problem sa težinom se odrazio na čitavo telo. Nije masa otišla samo u butine i zadnjicu ili stomak, već u čitavo telo ravnomerno. Tako da se to kod mene primećivalo SVUDA i nisam mogla nikako da sakrijem one kritične tačke koje su me nervirale. 

Nisam osoba koja meri svet po fizičkom izgledu i nikada to nisam ni bila. Zbog toga se nisam mnogo uzrujavala oko početnog gojenja, više mi je smetalo to što nisam mogla da nosim omiljenu odeću iz ormana i što sam morala da trošim novac na nove stvari koje mi nisu bile potrebne.

Ali, kada su krenuli komentari okoline, tu sam pala

Možete da budete sigurni u sebe i samouvereni za 10, ali kada ljudi oko vas počnu da vam u lice komentarišu vaše mane i da to ne prestaje mesecima godinama, e onda level samopouzdanja kreće da opada.



''Jebote, zašto si se toliko ugojila?''
''Šta se tebi desilo?''
''Nisam te prepoznao!''
''Kada ćeš da smršaš?''
''Ti si se to opet još ugojila?''
''Još samo da smršaš i bićeš super!''

I tako dalje... Od bliskih osoba, preko porodice, prijatelja, poznanika, do drugara iz srednjih i osnovnih škola koji me nisu videli dugo... I oni koji su bili uljudni i nisu pitali - videla su im se pitanja na licu. 

A nije da se nije videlo, jer sam dogurala do 32kg viška. Na mojih 159cm visine - 86 kilograma. Dakle, u jednom momentu sam težila više od rođenog brata koji je mišićavi snagator.

Sve sam faktore uzela u obzir, i to da mi se telo promenilo jer sam izašla iz puberteta, da više nisam devojčurak - nego devojka/žena, da sam dobila obline, da sam pod stalnim stresom zbog posla, da sam prestala da se hranim kod mame i da sam počela da živim sama, da mi je način života drugačiji jer jako malo spavam, a mnogo radim, da mi je struka takva da se od mene očekuje da sedim pred računarom, da u nekom momentu života radim od kuće i da ne mrdam iz fotelje, ali sve je to u redu i ima smisla, ali 32 kilograma koje sam dobila u periodu od 4 godine NIJE u redu! 


Pored dijeta koje sam probala, redovnog vežbanja u teretani sa naglaskom na kardio, krenula sam i da trčim. Dok sam pisala za trcanje.rs spremala sam se za polu-maraton i sećam se da sam jedan period baš ubijala sebe od restrikcija i vežbanja. Trčala sam po zimi na -5 samo u helankama na Kališu po mećavi i znate šta? Ni to mi nije pomoglo. Uspela sam da skinem koji kg i da se u glavi osećam bolje, ali telo je ubrzo nastavilo da odbija saradnju.

Recimo da sam tada došla do neke tačke pucanja i skoro pa sam se u potpunosti povukla u društvenom smislu. Sigurno dve godine nisam želela da izlazim i da se viđam sa ljudima. Bilo mi je muka od komentara i pitanja, pravdanja, objašnjavanja i izlaganja novih planova o dijetama i vežbanju, ali možda mi je najviše bilo zlo od biranja odeće koju bih obukla. 

Taman bih kupila neku novu lepu haljinu, suknju ili sako, a onda bih kroz 6 meseci shvatila da ni to više ne mogu da obučem. Zaista retko plačem, ja sam jedna od onih koji plaču u sebi, ali mi je svaki put došlo da urličem na sav glas kada bih shvatila da po prvi put u životu ona ženska ''nemam šta da obučem'' jeste bila istinita 100%.


Naravno, nije bilo samo do komentara i oblačenja, bilo je do ljudi i mog razočarenja. Bila sam jako razočarana da su ljudi toliko opterećeni fizičkim izgledom i da kako god da obrneš, dođete na kraju do toga. 

Kao da niko oko mene nije primećivao moje druge uspehe, moj blog, moje ocene, moje škole, moje poslove i projekte... Moje osmehe, moju sreću, moje teme i planove o kojima bih pričala danima, moje zaljubljivanje. Sve je to bilo sporedno i ''za svaku pohvalu, zaista'', ali samo još kada bih smršala, sve bi bilo savršeno.

Nekada mi se povraća od društva u kome živimo.


Zbog toga svega sam se bila zatvorila (iliti ušuškala kako i prečesto volim da kažem) u svoju ljušturu zvanu naš dom, sa mužem koji je video moj osmeh i pogled, a ne konfekcijski broj. Viđala sam se sa najbližim prijateljima i porodicom, jer sa njima sam uvek bila ona ista Ivana. 

I ponekad mi je više godilo da ako baš moram da se družim sa ljudima - da upoznajem nove ljude koji bi me od starta prihvatili ovakvu kakva jesam, nego da moram da objašnjavam zbog čega sam se toliko ugojila i zašto me nisu prepoznali...

Čak sam u jednom momentu i ja počela da razmišljam: ''Imam toliko planova u životu, samo da smršam, i onda mogu da krenem da ih realizujem''.


I onda mi je kvrcnulo da mi život prolazi pred nosom i da sam sve nesvesno stavila na hold ''samo dok se ne vratim starom izgledu, pa ću onda''. Pa ću onda, ŠTA?

Da uživam u životu? 
Da se šminkam i doterujem?
Da imam strava frizuru?
Da izlazim?
Da nosim štikle?
Da nosim haljine?
Da se fotografišem? 

Da mi život prođe dok čekam da se vratim kilogramima koji su društveno prihvatljivi? 


Blog mi je mnogo pomogao da se maknem iz tog stadijuma gde sam se krila od svega i sveta. Povratila sam samopouzdanje i jačinu glasa. Vratila sam se svojim stavovima i mišljenjima, a svima koji nisu videli ništa drugo do mog izgleda, rekla sam doviđenja. 

Otišla sam u ogromni shopping haul i kupila sam odeću koja je bila L i XL (radi poređenja, ranije sam nosila XS i S), birala sam predivne materijale, šare i boje i nije me bilo briga da li se kilogrami sakrivaju crnom odećom. Kupila sam šešire, cipele na potpeticu i haljine i želela sam da izgledam preljepo SEBI. 

Želela sam ponovo da volim sebe i da mogu da se pogledam u ogledalo i pomislim ''Vaauuu, kako dobro izgledam danas!'' - a za tu reakciju bi mi bilo dovoljno i da se samo probudim naspavana i sveža i razbarušene kose bez šminke, sa iskrenim osmehom na licu.


U međuvremenu, Matija i ja smo bili na moru gde smo se trudili da živimo punim plućima. Plivali smo, ronili smo, pešačili i klopali zdravu, mediteransku hranu. Spavali kao carevi, bili smo odmorni i srećni, dakle no stress - super zdrav i aktivan odmor.

Vratili smo se sa mora i za dve nedelje takvog života, ja sam se bila još ugojila. Tad više nije bilo samo do viška kila, već do zdravlja. Počela sam da se zamaram pri penjanju uz stepenice ili bržem hodu, nisam mogla da se savijem normalno i vežem pertle, noge i ruke su mi toliko oticale da sam prešla sa broja obuće 36 na 38, a nekada i na 39. Nisam mogla da podignem ruke iznad glave i skinem neku užu bluzu ili haljinu. Bilo mi je teško da se feniram i držim fen i četku predugo u visini. Kapilari na nogama su počeli da se pretvaraju u modrice i leti kada bi bilo 40 stepeni i kada biste na sebi nosili samo najkraću i najlakšu haljinu ikad, ja sam morala da prekrivam noge dugim suknjama, kako mi se modrice ne bi videle.

Tada sam rešila da prestanem da izbegavam doktore.


Narednih nekoliko meseci, otišla sam na sve lekarske preglede koje sam izbegavala dugo. Od regularnih sistematskih i ginekoloških, do mog prvog ultrazvuka dojki. Uradila sam ultrazvuk štitne i abdomena i išla sam na kompletne analize krvi. 

Kada su mi rekli da mi je jetra jako masna, uključio se prvi alarm. Onda su mi rekli da imam pesak - drugi alarm. I kada sam saznala da imam cistu na štitnoj žlezdi i da mi je uvećana - tu je bio treći alarm. 

Ta cista me je aktivirala da pronađem dobrog endokrinologa koji će uraditi dalja istraživanja da vidimo kako da i svoje zdravstveno stanje, osim umnog, vratim u normalu. 


Kada su mi rekli da imam preddijabetično stanje, umalo se nisam srušila. Kako bre dijabetes, pa ja se hranim normalno, ne jedem puno, alkohol više ne pijem, slatkiše jedem u granicama normale (ja sam vam ona osoba koju ako pitate da bira između čokolade i paste za čitav život, ja ću odabrati pastu), ne solim previše hranu, kako majku mu

Uglavnom, problem sa šećerom sam dobila sa mamine strane, iako moja mama nema šećer. To je gen koji sam nasledila i samo je čekao svoj okidač. Recimo da smo došli do zaključka da su okidač bile kontraceptivne pilule koje sam počela da pijem kada sam imala ginekoloških problema. 

Javila sam se u poslednjem trenutku. Da sam čekala još koji mesec, dobila bih dijabetes sa sigurnošću. Sada sam u alarmantnom stanju pred dijabetes i to stanje se zove Insulinska rezistencija - IR ili IRS. 

A to znači da mogu do sutra da se trudim da smršam dijetama i vežbanjem, ali bez lekova i lajfstajla za dijabetičare - nema pomaka (što mi je u neku ruku bilo jako strašno, ali opet mi je bilo lakše kada sam shvatila zašto svi oko mene koji vežbaju i imaju konkretnije menije uspevaju da se vrate na svoje regularne kilaže, a ja fejlujem iz pokušaja u pokušaj).

Moji najveći neprijatelji: ugljeni hidrati i stres.


I tako sam prošle godine u avgustu počela sa terapijom za dijabetičare i od tada se trudim da smanjim stres na minimum. 

Morala sam da se naviknem na činjenicu da ne smem da zatrudnim dok se ne izlečim.

Morala sam da redukujem ishranu, ali tako da je prihvatim kao sastavni deo života, a ne kratkotrajnu dijetu ''samo dok ne smršam''. 

Počela sam da nosim bombone u tašni u slučaju da mi padne šećer. 

Morala sam da se naviknem da svako veče moram da pijem konjske tablete i ne smem da ih zaboravim. 

Moram i dalje da se navikavam da je terapija i dan, danas užasna, problemi sa jutarnjim mučninama nisu čak ni za ovaj post.

Morala sam sebe da nateram da kažem NE mnogim projektima i upitima, posebno onim za koje bih videla da će biti stresa u najavi. 

Prestala sam da se nerviram na poslu, i da posao nosim kući.

Počela sam da idem na psihoterapiju. 


Sa insulinskom rezistencijom je fora da možete da krenete da skidate kilograme i da prvih 6 meseci sve bude vauuu, strava rezultati, a onda da gubljenje sala, vode i mase stane. Na to vas pripreme u startu, to je sve normalno. 

Naravno, ne smete da prestanete sa terapijom i morate da idete na redovne kontrole i analize. Možda mršavljenje stane, ali bitno je da je šećer u granicama normale. Ja npr. više ne osećam konstantni umor i tromost koji su inače karakteristični za IRS.

Problem sa oticanjem nogu je prestao onog trenutka kada sam počela sa terapijom. Osećaj težine je takođe nestao, sada mogu da vežem pertle, a da se ne zadišem. Splasnula mi je nadutost na licu i u šakama. 


Preda mnom je ogroman posao i dug put. Svesna sam da telo ne može da se promeni čas posla. Ima tu i posustajanja i dana kada biste zavrljačili kutiju sa lekovima kroz prozor samo kada vas strefi muka na pola puta ka poslu. I to je OK. 

Ima dana kada bih pojela celu čokoladu i dana kada bih se napila da proslavim sve lepo na ovom svetu i to je OK. 

Ima dana kada i dalje ne mogu da obučem omiljenu haljinu i kada bih nosila samo pidžamu i tako išla danima kroz grad (jer ništa ne steže). I to je OK. 

Ali da ne volite sebe, da se ne gledate u ogledalo, da se stidite svog izgleda, da mislite da vam život nije dovoljno lep jer ''samo još malo da smršate'', da nemate fotke sebe u značajnim trenucima sa prijateljima/porodicom jer ''niste lepo ispali'' - e, TO NIJE OK. 

Jebeš sve ostalo, najbitnije je kako se vi osećate. 

Da volite sebe.
Da ste zdravi. 
Da se smejete na sav glas.
Da se družite.
Da se ljubite.
Da se ulepšavate.

''Lepota je u oku posmatrača.''

//////////

Ovaj post nije moje kukumavčenje, niti je nastao kao pisanje nekog teksta kojim bih privukla pažnju na moj blog i sebe. Ovaj post treba da poruči onima koji imaju slične ili iste probleme kao i ja: ''Hej, niste sami!''. 

Jer ja znam koliko bih se bolje osećala SVAKI put kada bih pričala o svim navedenim problemima sa ljudima koji imaju iste muke. Posebno oko mučnina sa terapijom i stagniranjem u gubitku mase.

Ovo je post koji sam napisala ne samo za ljude koji imaju IRS, već i za one koji imaju NEBITAN broj kilograma, već se osećaju ružnim, nedovoljno lepim, nedovoljno sigurnim u sebe... 

I hvala...

Sonja, hvala ti na fotografijama, hvala ti na inspirativnoj priči tog vikenda. 
Bojana, hvala ti na omiljenim porcelanskim šoljama u kojima je svaka kafa ukusnija.





Svideće vam se i ovo

98 komentara

  1. :) Mnogo si simpaticna, sta drugo reci!


    ReplyDelete
  2. Jako mi je žao što ti se život toliko zakomplicirao.
    Što se tiče težine, i izgleda općenito, on nas definira, htjeli - ne htjeli. Ili, ako nama nije bitan, okolina će se potruditi dati svoje mišljenje ;)
    Žao mi je što se došlo skoro do ruba, nadam se da će ići samo na bolje, ma koliko vremena ti trebalo.
    Jedna stvar koju je teško svima prihvatiti, mislim, je to da nam se tijelo mijenja, na razne načine, a umu je teško prihvatiti da nije isto kao prije 10, 15 godina. Ne samo kile, ali kile su najvidljivije.
    Treba i te promjene proihvatiti kao dio života, ako se mijenjamo duhovno, zašto bi tijelo trebalo ostati zamrznuto u 20-tima?
    Sretno dalje :)

    ReplyDelete
  3. <3 Saljem ti svu podrsku koju mozes da primis :)Budi strpljiva i uporna i sve ce doci na svoje

    ReplyDelete
  4. U istoj sam situaciji. Pre dve nedelje mi je na sistematskom saopšteno da imam neku vrstu metaboličkog poremećaja, insulinsku rezistenciju ili hiperinsulinemiju, presudiće endokrinolog uskoro.

    Osetila sam neopisivu tugu i olakšanje kada su mi to rekli. Tugu jer to su sve problemi sa kojima se živi i bori do kraja života, i olakšanje jer znam da postoji objašnjenje za sve što se sa mojim telom i psihom dešavalo prethodnih godina.

    Neobjašnjivo je koliko teskobe sam osećala kada su mi prijatelji govorili da samo treba da probušim kašiku, vežbam više, jedem jabuke za doručak, probam kupus, kivi, Atkins, ovu ili onu dijetu. Neobjašnjiva je krivica i tuga koji se osete kada ništa ne pomaže. Očajanje kada sam sedela na kafi sa prijateljicom koja je normalne težine i koja mi se žali kako se ugojila dva kilograma i kako ne može da ih skine. A ja pritom imam 60 kilograma viška. Očajanje kada ne mogu da nađem odeću koja je odgovarajuće veličine za mene.

    Drži se, budi uporna, nisi sama.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Napisala si sve od reči do reči kako sam se ja osećala!!! Posebno za olakšanje koje sam osetila nakon uspostavljene dijagnoze... :) Hvala ti! ♡

      Delete
  5. Ja imam isti problem. IR u kombinaciji sa PCOS. Prosto mi je nevjerovatno za koliko žena sa ovim problemom saznajem od kad sam spoznala svoj problem. Pri tom, imala sam svega nekoliko kg viška koje su nestale od kad sam na terapiji (hoću da kažem da žene sa potpuno različitom gradjom mogu imati isti problem).
    Da li bi nam možda malo više pisala o svom režimu ishrane?
    Puno pozdrava, imaš svu moju podršku u svojoj borbi!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Isto tako draga Aleksandra, nisam ni znala šta je IR dok mi nisu dali dijagnozu, a onda kao da se čitav novi svet otvorio... Hoću, pisaći sigurno. Tražim se i daljem tražim idealni plan i program, a kada dođem do njega, napisaću sva svoja iskustva. Hvala ti! ♡

      Delete
  6. Šaljem jedno veliko srce za ovu iskrenost! Živa bila! ❤

    ReplyDelete
  7. Najteže je biti iskren prema sebi. Sad kad si to razrešila, ići će samo na bolje. Lepe misli, dobri ljudi i osmeh...uvek samo osmeh :)
    Hrabro napred. I hvala za ovaj post.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nema na čemu, hvala tebi na komentaru i rečima podrške! I evo osmeha! :)) ♡

      Delete
  8. Jako sam srećan i ponosan što si objavila ovaj post. Nikada neću prestati da budem podrška i radujem se, jer znam da ćeš mnogima pomoći time što si bila iskrena, što si se suočila sa samom sobom i što si odlučila da podeliš svoje breme i sa drugima. M.

    ReplyDelete
  9. Drags Iv, pratim tvoj blog dosta dugo,nikada nisam ostavljala komentare na blogovima Ali sada stvarno zelim. Zelim da znas da ti se stvarno divim I kao osobi I kao profesionalcu u svojoj struci. Koja mama je imala problem Sa stitnom zlezdom takodje ,samo sto ona Koji emogla da se ugoji nakon operacije cira na zeludcu (ubrzani rad stitne zlezde) I tako je hodala kao kostur skoro godinu dana dok lekari nisu ustanovili sta se desava. Znam kako mi je bill hodajuci Sa njom I kakvi Su bili komentari okoline,pa cak I mojij drugarica Koji Su mislili da samo "malo vise hleba" moze da resi situaciju. Ali veruj mi, nakon terapije I podrske I jednostavnog saznanja da sada znas sta je konkretan problem bude bolje. Zelim da znas da nisi sama I da nastavis Sa borbom koja tek prestoji punim zarom I da bitka mozda jeste duga Ali si prvi korak vec ucinila ti! Pozdrav od ❤ !

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Milena, hvala ti na komentaru! Razumemo se! ♡ Pozdrav za tebe i tvoju mamu!

      Delete
  10. Pokušavam već tri minuta da smislim šta da napišem i onda odlučim da ne širim mnogo već samo da ti kažem bravo na hrabrosti da pišeš o ovome, znam koliko je teško, i da sam uz tebe. Jedna šoljica puna poljubaca od mene.

    ReplyDelete
  11. Hvala ti što si svoju priču podelila s nama. Hvala ti što si iskreno i bez ulepšavanja pisala o svonm problemu jer nas ima mnogo sa istim mukama.
    Htela sam da ti kažem još i da ćeš sada s terapijom i intenzivnijim osluškivanjem sebe upoznati svoje telo na načine za koje nisi ni znala da postoje. A to je najvažnije i to je prvi korak ka trajnom boljem odnosu prema sebi i svom zdravlju.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Slažem se u potpunosti! :) Mislim da je malo doprinelo i to što sam pre koji mesec napunila 30, pa sad nekako imam obavezu da sebe i svoje zdravlje shvatim ozbiljno. :)

      Delete
  12. Divno od tebe da si ispricala svoju pricu upravo zato sto ce kao sto sama kazes pomoci drugima koji mozda nisu preduzeli nikakav korak da ucine nesto za sebe i svoje zdravlje ili da citajuci prepoznaju neke simptome.
    Zelim ti sve najbolje i saljem veliki zagrljaj

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Gordana, hvala ti... Nakon ovog posta, dobila sam preko 150 komentara i mailova, i ukoliko sam samo jednoj osobi olakšala dan ili učinila da nešto preduzme povodom problema koji možda delimo - ja sam srećna. Puno pozdrava! ♡

      Delete
  13. Prelepa zeno,

    Porodila sam se pre 8 meseci i vec 8 meseci svi imaju misljenje, a moje samopouzdanje je u minusu. I danasnji dan su mi obojili bas isti monolozi 'necu da se slikam, pogledaj na sta licim'. A o da sam na putu do kuce procitala tvoj tekst i ostala bez teksta.
    Ljubav moze da pocne.
    Pozdravljamo te, svo troje

    ReplyDelete
  14. Draga Iv,
    Prvo moram podeliti svoje utiske o tebi. Ti si meni oduvek-sa bloga a i sa onog upoznavanja bila kedna sasvim posebna zena-dama. Oduvek me je odusevljavao tvoj stil,tvoj sarm i glas koji se savrseno uklapa uz tebe. Ne bih naravno rekla da si mrsava cica ali nikada te nisam videla kao debelu zenu vec kao tebe i to kalva si mi se oduvek cinilo prelepim. Verujem da ti takva jesi sa 40kg viska il manjka
    Drugo,prica me je dotakla u najvecem delu. Imala sam 52kg,ni grama sala,nepostojeci stomak i bila naravno vrrrrlo mezadovoljna svojim izgledom. A onda sam godinama malo-pomalo dogurala do 15-20kg viska. I to se nekako tolerisalo. A onda sam pozelela da postanem mama pa to nije islo bas lako,pa sam nailazila na neke ne bas dobre lekare koji su me emotivno vozali na rolerkosteru. I ja sam od tih nekih razocaranja i poludepresivnih stanja dogurala do 86kg. I zatrudnela. I prepala se. Lekari su brinuli za mene,bebu,plasili se pritiska,plasili se secera. I ja sam pazila kao nikad i setala kao nikad.i bas uzivala u trudnoci. I uspela da se ne ugojim ni jedan jedini gram za celu trudnocu. Medjutim posle je usledio pakao. Jesen-zima-mala beba-neredovno spavanje-neuredna ishrana-nemrdanje iz kuce i kilogrami su se samo lepili. Iako sam na edukaciji za psihoterapeuta i sama prosla kroz terapiju i iako sebe jako dobro poznajem i naucila sam da se cenim i volim,priznajem da je godinama jako tesko sacuvati zdrav odnos prema sebi od komemtara i dozivljavanja blize okoline. Naprosto,samopouzdanje ima svoje granice ponekad. I pocela sam da odlazem poslove,susrete,proslave. Treba li reci da sa svojim sinom imam vrlo vrlo malo zajednickih slika. Napominjem da znam kako sam se gojila i da nisam,poput tebe,nastojala da zdravo zivim.i zdravo se hranim. Dakle dodaj svemu i osecaj krivice za sopstveno stanje. I onda sve standardno-zamor od penjanja uz stepenice,nepristajuca garderoba...bla bla.
    Onda sam dosla do tavke brige i za sebe i za svoje zdravlje. I onela neke odluke. I pokrenula se. I pocela da radim terapije,posao koji mi izuzetno prija,posao koji me cini najvise svojom. I pocela sa dijetom i pocela da skidan polako kilograme. Svesna da se ne borim sada da udovoljim merilima drugih vec da se borim za zdraviju i zadovoljniju sebe.
    Tebi saljem podrsku i snagu i upornost da istrajes i zalecis svoj organizam. I verujem u tebe jer si kedna od retkih zena koja odise tolikom snagom duha. Ljubim i grlim
    Marija Stepanovic Dinic

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Marija, hvala ti na ovoj priči i što si podelila sa nama svoje iskustvo. Rekoh ti već, primetila sam da te nema, ali nisam htela da zapitkujem i guram nos tamo gde ne treba. Ja se jako plašim trudnoće sada, ali još uvek ne planiramo decu, pa mi je nekako lakše palo kada je rekla da prvo moram da izlečim IR... Jako mi je drago zbog tebe, kao što sam napisala, jako je bitno kako se mi sami osećamo. Tu sam za sve, ljubim te puno i šaljem mah-mah za svo četvoro! ♡ P.S. Tvoj ljubimac Njanja ti šalje smok! :*

      Delete
    2. Njaaanjaaaaviiii mooooj , srce bre do neba

      Delete
  15. Cuvaj svoje zdravlje, ali nastavi da zivis punim plucima. Ti si vec pobjednik u ovoj bitci. <3
    Sarajka

    ReplyDelete
  16. Draga Iv, retko ostavljam komentare, ali na ovom postu moram. Kada sam pocela sa citanjem tvog bloga nisam znala kako izgledas,bilo je uglavnom slike tvoje kuce, terase i maca :). I onda sam jednog dana videla tebe, i sve se uklopilo. Uklopila si se sa svim tim recima, i tvojim slikama. Necu ti reci da izgledas savrseno, ali ima slika na tvojim blogovima gde stvarno jesi, narocito na gozbama. Jer taj osmeh kada prikazes, zaseni sve ostalo. Samo napred, budi istrajna i izbori se, sve ostalo ce doci na svoje. I moram da ti kazem jos i ovo, retko ili nikada ne hvalim musek osobe, ali tvoj dragan je dobio veliki pojem na podrsci upucenoj tebi. Pozdravljam vas oboje i sve ostale ukucane :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti puno! ♡ Naučila sam da prihvatam komplimente konačno i ovaj jako prija! :)) Pozdravlja i Matija, ali i krzneni ukućani hehe! ;)

      Delete
  17. Bože, Iv, kako si divna, hrabra i prelepa! Ovo je već treći put da čitam, jer sam ostala nema pred tvojom iskrenošću i rečima koje su dotakle svaki delić moga bića, iako nemam višak kilograma niti zdravstvenih problema. Ali svaka od nas ima ono nešto zbog čega se ponekad oseti manje vrednom, manje lepom i zaboravi da naprosto voli sebe. I zato hvala za podsećanje.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Lejla draga, hvala ti na svoj podršci, komentaru i šeru! I hvala ti na ovim lepim rečima!!! ♡♡♡

      Delete
  18. Draga Iv, ne poznajemo se lično, ali svejedno osećam bliskost pogotovo kad neko skupi hrabrosti i napiše ovakav tekst. Potrebno je dosta toga da se posloži u glavi da čovek reši da ovako istupi i kaže ono što želi, a ti si to postigla i ovo je veliki iskorak zbog kojeg moraš biti ponosna na sebe. Jako mi je krivo zbog dijagnoze koju imaš, ali isto tako smatram da je to samo još jedan izazov koji ti je život odredio i koji ti predstoji da savladaš. Čvrsto verujem u tebe i šaljem svu pozitivnu energiju :)
    Najlepši pozdrav!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Lena, hvala ti puno, puno!! ♡♡ Mnogo je delića bilo potrebno da se slože kako bih napisala ovaj post i dobila sam temperaturu nakon pisanja njega, ali sada se osećam toliko lakše, kao da je ogroman teret sa mojih leđa skinut i sada je potrebno samo da se uspenjem na brdo i stigla sam do cilja. Šaljem zagrljaje! ♡

      Delete
  19. Predivan tekst i fotografije i ti..❤

    ReplyDelete
  20. Draga Iv
    Pratim vec dugo tvoj blog i izdvojila sam tebe u gomili ostalih.
    Zelim ti da uspijes u svemu.
    Uvijek si u mom srcu.

    ReplyDelete
  21. Hvala ti za ovaj post, gađa baš u onu metu koju si i nameravala da pogodiš - nisi sama/nismo sami. Prosto mi se nekad čini da povrh kolača od negativnih osećanja u vezi sa fizičkim izgledom, mi debeljuce moramo da podnosimo i šlag griže savesti što nam je to uopšte važno, što smo opterećene fizičkim izgledom itd.

    Meni iskreno nisu puno pomagali komplimenti tipa ,,ti lepo nosiš svoje kilograme, tvoj osmeh sija itd''. Iako, paradoksalno, druge ljude uopšte ne posmatram na taj način i lepi su mi bez obzira na gabarit. Tako da, neću ti reći da si prelepa i ovako, jer ti to dobro znaš i to nimalo ne umanjuje tvoju želju da se oslobodiš kojeg kilograma. Želim da ti kažem da bi bilo sjajno kada bi uspela da skineš koje kilo, ali ako i ne uspeš, nećeš biti ni ružna, ni neuspešna, ni manje voljena, niti manje ostvarena. To su potpuno različiti koloseci i za srećan život idealna linija nije preduslov. Iz svega što pišeš, deluje mi da si ovoga i sama već svesna i mogu samo da ti poželim puno sreće na putu na kome si trenutno.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Ivana, hvala ti! ♡ Pa da, prošla sam kroz dug put, ali sam konačno srećna sama sa sobom. Radim na skidanju kilograma zbog zdravlja i vala planiram da se slikam u budućnosti što više, jer želim posle da imam dokaz samo za sebe ''E vidiš kako možeš!''. Šaljem zagrljaje! :)

      Delete
  22. Trebalo je puno muda da se napise ovako sta, mnogi su zarobljeni u svojim osjecajima, a ti si se sada oslobodila, i dalje mozes biti samo sretnija!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Joj, ubola sam dan za pisanje! :) Hvala ti! ♡

      Delete
  23. Draga Ivana,
    Divim se na hrabrosti i odlučnosti koja je bila neophodna da sastaviš i objaviš svoju priču. Inspirisala si me na mnogo načina. Želim ti sve najbolje u onome što ti predstoji i da uspeš da nađeš balans i sreću koju više nego zaslužuješ!
    Hvala ti!

    D.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga D, hvala ti na ovom komentaru, jako mi je drago da je ovaj post poslužio kao inspiracija! ♡

      Delete
  24. Draga Iv, ako sam do sada 100 puta poželjela da te upoznam jer očaravaš pozitivom, nakon ovoga nemam dileme, ti si stvarno carica. A i šalice su ti divne. Suzana

    ReplyDelete
    Replies
    1. Heheh, hvala ti puno Suzana! ♡ Biće prilike, nadam se? :)

      Delete
  25. Ne znam sta se desava sa mojim komentarima kad ih ostavljam sa mob.prosto nestanu.Treca sreca.I ja sam jedna sa dijagnozom od svoje 34te tada mi je dojagnostikovano svasta nesto ,lezala na endokrini i od silnih dijag.pala u paniku i depresiju.Bila sam mlada mama,sa dvoje male dece bez muza ,bez posla sa dva fakulteta.Srucio mi se ceo svet na glavu.Medjutim to je bilo kao ponovno rodjenje.Pocela sam da bezbam yogu,odstranila sve negativne ljude iz zivota,ucila o sebi na psihodrami,boravila u prirodi,nabavila psa ....i jos mnogo toga.Sada imam 46 deca su odrasla neke stvari radim jos uvek i uzivam u svakom danu.Nisi ni svesna koliko lepih stvari sam saznala na tvom blogu.Kad sam ga otkrila procitala sam ga u dahu.U zivotu treba u jednom trenutku usporiti.Stres nas sve unistava.Zagrljaj nisi sama.
    Alex

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti Alex! ♡ Šaljem puno pozitivnih vibracija!

      Delete
  26. Draga Iv,

    Mnogi su ovde napisali "ne poznajemo se licno, ali saosecam sa onim kroz sta prolazis...". Ja sam jedna od onih sto te cita, retko kad prokomentarise, i tako dugo vec. Ali kad se latim tastature da ti napisem nesto, to je nemoguce stati u par redaka.

    Nisi sama. Kada sam krenula da citam tvoj post, smenjivale su mi se slike mog zivota u poslednjih 6 godina. Danas, ja imam 36 godina i 20kg viska (mozda i vise, pokvarila sam kucnu vagu :D )... Mnogo vode je proteklo ispod mosta od kada sam imala mojih idealnih 55 kg.

    Krenulo je kao i kod tebe. Koliko god sam se trudila, nisam uspevala da kontorlisem rast kilograma. Meni koja sam se skoro 16 godina bavila plivanjem, pa jos 10 fitnesom, gomilanje je postalo strasno. Ni sama vise ne znam kada je pocelo. Znam da sam pocela "da rastem" u stomaku, butinama i zadnjici. Svasta sam pokusavala, skinula koji kilogram, ali uvek vratila duplo. I tako dugo... Zbog sportskog nacina zivota nisam imala problema sa oticanjem ili gubitkom daha, pa to nije ni mogao da mi bude alarm. Moj alarm je bio mesecni ciklus. I onako mi dolazi redje nego sedmica na lotou. Kad sam shvatila da je proslo 6 meseci, a nisam bila trudna, krenula sam po lekarima... Na kraju sam zavrsila kod endokrinologa sa dijagnozom hiperinsulizma i visokoprocentnim PCOS. Reci "Nikad necete prirodnim putem moci da zatrudnite" su me ubile u pojam. I pored lekova koje sam pocela da pijem dobila sam 6-7 kg. Saznanje da mi je baka umrla od dijabetesa I, me je dotukla. Ne znam samo koliko dana i noci sam provela placuci u jastuk, da me (tada momak) muz ne cuje.

    O reakcijama okoline si sve napisala i tu nemam sta da dodam. Ljudi su takvi i tu ne mozemo nista uciniti. Ja sam s godinama naucila da me komentari ljudi koji mi nista ne znace, ne pogadjaju. A trebalo mi je treninga jako puno, jako, bas puno.

    Taman je sve nekako pocelo da dolazi na svoje mesto. Medjutim bolest, pa i odlazak najmladjeg clana porodice, me je ubio. Za manje od dva meseca sam smrsala 15 kilograma. Stres, patnja, neprospavane noci, bol ucinili su svoje. Onda sam se zatvorila u kucu, nisam radila, nisam nikoga vidjala. Lekove sam prestala da pijem, jer me nije bilo briga za sebe uopste. Kilogrami su se vratili i doveli jos par drugara. Mislim da nikada nisam bila veca.

    86kg na mojih 158cm...

    ReplyDelete
  27. Nastavak...

    ...Ali i dalje me nije bilo briga... Jednostavno nije. Nije postojalo nista sto me je moglo pokrenuti ili bar opametiti da pocnem da brinem o sebi. Lekove i dalje nisam pila. Vaga se tada zakucala na 82 kg i ni makac vise. Pitala sam se da li meri vise od te tezine. Nosila sam od odece sta sam mogla da obucem. Meni, koja volim sareno, leprsavo, postalo je nezamislivo nositi jednobojne dzempere i siroke tunike tokom zime, jer je to jedino sto sam mogla da obucem uz farmerke sa elasticnim pojasem. Sa ceznjom sam gledala u svoje Leviske, koje sam sve spremila sa strane, kako bih ih jednog dana opet obukla. ALi taj dan nikako da dodje... Kupovina odece mi je postala mucna i nerado je obavljam i danas.

    Jednog dana sam ustala i shvatila da mi nije dobro. Srce mi je nenormalno lupalo, nisam mogla da disem, bolelo me je u grudima. Svaki udah je bio bolan. Muz me je odveo u Urgentni, gde su posle ispitivanja utvrdili da sam prignjecila plucnu maramicu sopstvenim telom, najverovatnije tokom spavanja. Poraz.

    Tri meseca nakon toga saznam da sam trudna. I to 9 nedelja. Uplasila sam se kao nikada do sada. Tokom trudnoce izgubila sam 10 kilograma. Kako - ne znam. Nakon porodjaja imala sam 15kg manje nego kad sam ostala trudna. Porodila sam se u decembru prosle godine i kako to obicno biva u to vreme, sa bebcem nisam mnogo isla napolje, a sve aktivnosti su se svele na brigu o njemu. U kuci. Dan po dan, mic po mic, i kilogrami su se vratili. Sad najvise u stomak i zadnjicu.

    Proslo je skoro 11 meseci od porodjaja. Red je da ponovo posetim lekara i vratim se sebi. Dosta je bilo... Proslost je odnela voda, vreme leci koliko moze. Dalje je do mene.

    Osmesi moja dva momka su ono sto me drzi. Njima sam najlepsa i to je ono sto je najbitnije. Ipak meni peta decenija kuca na vrata, mislim da je red da pocnem da volim sebe i sa ovim viskom, da naucim da se opustim, da se manem stresa... Samo to... Nista vise... Jer znas kako - ja mogu protiv svih, mogu protiv Univerzuma, ali protiv sebe ne mogu.

    Ljubac za tebe <3 Pobedicemo.

    PS: Podelih pricu u dva dela. Sta cu :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Jelena, da si je podelila i u 10 delova, bila bih srećna! ♡ Hvala ti na ovolikom komentaru i iskustvu koje si podelila sa nama! Sve si napisala onako kako jeste, možda situacije nisu iste, ali osećanja svakako jesu!!! Od reči do reči... Naravno da ćemo pobediti, jako bih volela da se kroz neko vreme javim ovde i napišem pobednički post i onda se javiš i ti i podeliš svoje lepo i pobedničko iskustvo! Ali na kraju svega, ljubav najbližih i ljubav prema sebi - to je ono što je najbitnije. Šaljem mnogo zagrljaja i poljubaca! ♡

      Delete
  28. Draga moja,kada sam pocela da citam ovaj post pitala sam se da li si me ikad poslusala kada sam ti pre 2 godine rekla da imas problem sa stitastom zlezdom,jer sam i ja taj problem imala, dijete su samo zabluda... ne znam da li si se toga ikada setila, ali mi je drago da si se u tom pravcu pokrenula☺

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hej draga, setila sam se! :) Ali ja nemam problem sa štitnom, već sa insulinskom rezistencijom, štitna nije uticala na to... Svakako sam se pokrenula i rešila da to uzmem u svoje ruke. Hvala ti! :* ♡

      Delete
  29. Draga Iv,

    Kakv divan, hrabar, iskren i inspirativan post!!
    Posto te ja samo "poznajem" kroz online svet meni si divna bas takva kakva si, bez da sam ikad i pomislila sto si se ugojila ili promenila ili tome slicno. Valjda ti kroz fotke i reci prenosis sebe kakva zaista jesi: vesela, kreativna, pametna, sarena, puna ljubavi...
    Bas mi je krivo sto ti se zivot tako iskomplikovao, ali mi je drago da si potrazila strucnu pomoc. Nadam da ces uz terapiju poceti da se ocecas bolje. Cini mi se da si vec na dobrom putu. Saljem ti puno podrske i pozitivne energije, i po koju palmu, talase i sunce iz Kalifornije.
    Posto radim u joga studiju i vidim koliko joga pomaze ljudima sa raznim tegobama, definitivno bih predlozila cas (ili dva) nedeljeno. Dobar joga cas je sjajna stvar za stress relief.

    XO

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga! ♡ Hvala ti! Tako i želim da ''izgledam'' kada pišem i ono o čemu pišem! Razmišljala sam i o jogi, a čak je i Matija predložio da bi mogli da idemo, tako da nas već vidim kako radimo ''pozdrav Suncu''. Ljubim te puno i šaljem kiss iz hladnog Beograda! :*

      Delete
  30. Čitala i plakala, imam tvoju situaciju u porodici. Gledam i ne mogu da doprem do nje, ne mogu da pomognem onome ko mi najviše znači u životu!

    Hvala bogu i Matiji što si na putu ozdravljenja!

    ReplyDelete
  31. Predivna i pretalentovana! Samo napred, uz tebe su,svi uzivaoci u ovom carobnom blogu! Zao mi je sto uopste moras da se boris sa svim tim ali zaista mislim da ti imas snage da ovu fazu zivota prebrodis!!!😃😃💪💪

    ReplyDelete
  32. Ja sam zaplakala na ovaj post! <3
    Ljepotice draga, nemoj se više nikad u životu osjećati tako, molim te! <3
    Ja na tvom blogu nikad nisam primjećivala neku "bucu" jer ti tako prekrasno zračiš i diraš svojim riječima (u svakom postu) i sva si predivna i kreativna i inspirativna. Svijet je postao šugav, ljudi su postali šugavi, ogorčeni i ljubomorni. Cilj je svima povrijediti onog drugog! Netko vrijeđa svjesno netko ne.
    ja sam se u posljednih 4.god udebljala 15kg i svoj modni blog sam prestala pisati upravo iz tog razloga, jer ne stanem u većinu svojih stvari, jer sam postala depresivna što sam završila fakultet a od posla ni p... i tako, puno se toga nakupilo da sam se zatvorila u sobu i po cijele dane plakala, listajući instagram i gledala sve te naizgled divne živote i zgodne tete. Još sam u procesu prihvaćanja sebe! Ne znam, teško je to sve. Teško je sebe pronaći kad si izgubljen. Teško je kad se osjećaš sam (iako si okružen prijateljima i dečkom), mislim da mi je to najteže! Osjećam se loše jer sam se toliko udebljala a kile ne idu dolje, osjećam se loše što sam zavšrila fakultet a posao ne mogu naći, osjećam se loše što se ne mogu posvetiti svojim hobijima jer nemam dovoljno samopouzdanja, a imam već 25 god. Hvala ti na ovom tekstu od <3! Ni sama ne znaš koliko je pomogao! Želim ti puno sreće u opravku i sjeti se da ti nisi broj kg koje nosiš! To nek se sjete sve cure, i one od 40kg i one od 90kg..

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hej, hvala ti! ♡♡♡ Volela bih da je svaki od ovih komentara koji ste svi napisali i čak skupili hrabrost da napišete svoje iskustvo - delovao terapeutski i na vas, kako i na mene. Ja sam se osetila puno lakše kada sam ispisala ove reči, jer ponekad i kada imamo misli koje se vrzmaju po glavi, one se nekako uobliče i dobiju na značaju tek kada ih zapišemo ''na papir'' i pročitamo nekoliko puta... Iskreno mislim da imamo i 15, 25, 35, 65 godina, i dalje je život pred nama i ko zna šta sve možemo i hoćemo da promenimo. Šaljem puno zagrljaja! ♡♡♡

      Delete
  33. Draga Iv,

    Čitajući tvoj blog i prateći te na instagramu, nikad nisam ni pomislila da ti imaš neki problem niti da te opterećuje višak kilograma. Niti sam ja videla debelu devojku, već kreativnu i lepu. I sigurna sam da svi koji te čitaju samo to i misle. Srećno na putu ka zdravlju. Uz tebe smo! Marina

    ReplyDelete
  34. Hrabra. Inspirativna. Magična. Jedinstvena. Nesebična. Šarmantna. Svestrana. Kreativna. Vizionar. Predivna!
    Tako te vidim ja, a verujem i skoro svi drugi.
    Navijam da isključivo tako i ti sebe vidiš. I naravno-zdravu, što je proces u kojem ćeš, verujem, pobediti.

    p.s.a takva porodica i kućica sigurno pomažu! <3


    ljubav od mene (šifra Vanja ikea :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga moja Vanja Ikea! :)))) Hvala ti! ♡ Pomažu, potvrđujem, leče dušu!

      Delete
  35. Draga Ivana, kao i svi ljudi koji te bodre svojim komentarima (mala reč ipak mnogo znači), želim samo da ti kažem da istraješ u svojim stavovima i želji da budeš srećna, voljena i vesela, a zlim jezicima samo lepo leđa da okreneš i aufiderzen! Nemam običaj da dajem tu neko svoje cenjeno mišljenje, ali svako normalan a pogotovo dobar čovek, može da se prepozna u gore napisanim redovima. Meni je u poslednje vreme iznimno muka od zajedljivih komentara i znatiželjnih noseva, pogotovu kvazi prijatelja i dušebrižnika. Tako da je distanca od takvih vampira (vampiririra :D )najpametnije rešenje. Eto priče niotkuda, hvala ti na iskrenosti i živa bila! Cmok! Zm.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala tebi na komentaru, svaku reč cenim! ♡ :)

      Delete
  36. Uh, kakva priča! Toliko topline i iskrenosti, fotografije su savršene.
    Hvala puno!
    Inspiriše me da učinim nešto za sebe, izađem iz obrasca posao - kuća - posao donet kući i umor i spavanje, spavanje, kilogrami, očaj koji krijem od svakoga. Možda nađem snage da učinim nešto.
    A Vama želim sve najbolje. Prvi out sam na ovom blogu i vratiću se.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Snežana, srce mi je puno! Hvala što ste se javili! ♡ Želim vam svu sreću!

      Delete
  37. Iv, čitam i plačem. Sve što si napisala je i moja priča. Godinama idem po lekarima i uvek je - držite dijetu, smanjite slatko, više se krećite... I, koliko god ja njih slušala, ne mrdam s jedne tačke na vagi. Letos sam u sklopu redovne provere krvi videla da mi se rezultati već treći put ponavljaju... I pročitam i svi simptomi su kao kod tebe. Imam zakazano kod lekara 17. novembra - kod interniste. To sa garderobom i slikanjem sam davno prevazišla, ali to da ne mogu da redukujem težinu to je ono što me svaki put baci u bedak. Hvala ti, mnogo!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Marina, hvala tebi što si se javila! ♡ Kasnije kada sam razmišljala nakon objave posta, shvatila sam da bih i sama otišla mnogo ranije kod lekara, da mi je samo neko dao hint da ipak nije samo do gojenja ''jer jedem puno'' ili kakvi već izmišljeni uzroci... Tako da, jako mi je drago, prvo lekar, pa sve ostalo, ali je najbitnije osluškivati svoje telo! Puno pozdrava!!! ♡

      Delete
  38. Draga Iv,tvoj blog je jedan od onih za koje mi bude neobicno krivo sto se ne pojavljuju cesce. Secam se,jedno vreme te nije bilo mesecima, stalno sa proveravala i pitala sa zasto nema ove zene.Ne mozes da zamislis sta mi je sve do sada tvoje pisanje pruzilo,a o slikama da ne govorim.Imam osecaj da,citajuci tvoje price,jos uvek zivi i postoji jedno divno,toplo,usukano vreme koje sam prozivela uz moju baku, vracaju mi se ti mirisi, ukusi, boje... Ja, na zalost, nisam dovoljno strpljiva i kao i ti,uvek cekam da se jos nesto desi, zavrsi ili pocne,pa da ja kao krenem da zivim onako kako bih zelala.Kakva greska! Polako pocinjem da je ispravljam i dobro mi je krenulo.Kilograme koji su pretili mom zdravlju sam skinula,44g/163cm/82kg+blaga otudjenost. Sada sam skinula desetak kg, zivot mi se promenio,ali put je bio dug.Snagu sam nasla samo u sebi,to sto su drugi govorili nije me se ticalo.Nisu bili bitni kg, bitno je da sam zivot uzela u svoje ruke,da sam pobedila nesigurnost,da sam videla da mogu drugacije.Izasla sam medju ljude i u prirodu koju obozavam,stekla nova poznanstva,otvorila se.Postala mozda malo i povrsnija,pomaze, deluje. Kao u Arsenovoj pesmi-opet ucim jesti, hodati...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hej, hvala ti! ♡ Jako mi je žao što ne stižem da pišem češće, zaista imam puno mentalnog materijala što se tiče tema ahahaha, ali tako malo vremena. :) Trudim se da pišem što više mogu, ali se nadam da će uskoro to biti ipak mnogo redovnije. :) Što se tiče ove druge teme, sve jasno, sve si rekla. Takođe, nemam ništa protiv površnosti, ne škodi u malim količinama, jer ukoliko je nema, mnogo više vremena provodimo razmišljajući o drugim ljudima i kako smo se razočarali u njih. ;) Puno te pozdravljam!

      Delete
  39. Zdravo draga Ivana,

    Ja sam Anja i citam te od divnog (ali kratkog) intervjua u casopisu L&Z.

    Pre svega zelim da ti kazem da mi je zaista drago sto si uspela da pronadjes resenje pre nego sto je problem postao neresiv.

    Nemam nikakvo negativno iskustvo po pitanju izgleda ili zdravlja i ne mogu da se saosecam u tom smislu sa tobom i devojkama koje su ispisale svoje price, ali nesto u tekstu sto je univerzalno i gde sam uspela da se prepoznam kao u ogledalu jeste nedostatak samopouzdanja.

    Moje samopouzdanje je na nuli sto se tice onog segmenta gde tvoje cveta - fakultet i profesionalni zivot, i mislim da je taj osecaj nemoci po pitanju vere u svoj snage zaista uzasan na sta god da se odnosi.

    Ali ja imam resenje :) Mislim da je jedini pravi nacin da se izborimo sa onim sto nas plasi da upravo to radimo - malo po malo, dan po dan, ispravna odluka po ispravna odluka. To je moj recept i mislim da moze da se primeni na sve oblasti koje su nam problematicne. Ja cu uciti svaki dan, malo po malo, boriti se za sebe na poslu malo po malo, dok ces ti, verujem, uzimati tablete dan po dan, jesti odgovarajucu hranu obrok po obrok i na kraju cemo stare probleme zameniti novim :)

    Dobar primer je ona prica da bi zena kada bi znala koliko sudova mora da opere za ceo zivot odmah odustala, ali kad pere svaki dan malu kolicinu onda se ne zali :) Ignorisacemo nefeministicki momenat :)

    Na kraju, od srca ti zelim da ti zdravlje bude svakim danom sve bolje i da to uspes da odrzis pod kontrolom i bez puno muke.
    Sve drugo je u oku pomatraca :)

    Ogroman pozdrav od tvoje od skora verne citateljke Anje :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ćao Anja, dobro došla na moj blog! :) Znaš kada ne mogu da se setim kada je bio taj intervju, haj' ako te ne mrzi, baci mesec i godinu da probam da iskopam. :D Što se ovog drugog tiče, apsolutno se slažem. Svaki dan se borim sa nečim od čega imam strah i bukvalno sebe teram da prebrodim to. Ponekad nesvesno, a nekada svesno, ali na kraju je rezultat dobar i to mi daje snagu za dalje. :) Hvala ti na čitanju i javljanju, ja takođe tebi želim svu sreću! Podrška je važna! Puno pozdrava, Iv ♡

      Delete
  40. Draga Iv,
    Svaka cast na hrabrosti i inspiraciji.Kao neko ko ceo zivot nosi visak kilograma i ceka da mu zivot pocne tek kad ih se resi, pronasla sam se u najvecem delu teksta.Znam iz licnog iskustva da je poslednje sto zelite da cujete predlog za neku novu dijetu, ali moram da podelim sa vama nesto sto sam skoro otkrila i primenila na sebi, a to je High Carb Low Fat nacin ishrane.Moze se ciniti restriktivno u smislu da je bazirana iskljucivo na biljkama, ali kreativnost je na vasoj strani pa cete se sigurno snaci sa onim sto je na raspolaganju.Predlazem takodje da bacite pogled na sajt forksbeforeknives.com, koji inace promovise ovakvu ishranu i procitate iskustva ljudi sa slicnim zdravstvenim problemima i kako je njima ova ishrana pomogla.Mene su inspirisali.Takodje je youtube sjajan izvor informacija i ideja za primpremu hrane, a od kanala preporucujem High Carb Hanna.
    Sve najbolje!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala ti! :) Naravno, ja sam ovo sve već uveliko istražila, posebno jer se mučim sa viškom preko 5 godina. Kod mene je ishrana delom bitna, ali ostatak je na terapiji. :)

      Delete
  41. Trudim se da volim, mada nekada ne ide baš... Hvala na savetima, sigurno će pozitivno uticati na sve koji pročitaju tekst.

    ReplyDelete
  42. tacno znam kako si osjecala, citam ovo i vracam svoje misli od prije nekoliko mjeseci sve dok nisam dobila dijagnozu smanjene funkcije stitne i pocela piti terapiju

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Željka, iskreno se nadam da si danas bolje! ♡

      Delete
  43. Draga Iv, evo i mog prvog komentara na blogu. Hvala ti što si sa nama podelila svoje misli. Ono što hormoni rade umu i duhu, ispoljava se na telu. Malo se govori o insulinskoj rezistenciji i bolestima štitne, i kako to utiče na psihu. Mnogo mladih žena nije dobilo dijagnozu na vreme, jer...ma previše je razloga, a premalo opravdanja. Ovaj tekst je jedna velika podrška i smernica za sve koji se bore, a još uvek ne znaju sa čim se bore. Bilo bi lepo, ako imaš preporuku za endokrinologa ili ginekologa-endokrinologa, za nas koji smo novi u ovome.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga Jelena, hvala ti na ovom, tvom prvom komentaru. ♡ Ne bih da se zalećem u preporuke još uvek, iskrena da budem, čekam da se izlečim - pa da onda mogu da pričam o preporukama, a svakako će ići detaljan post na tu temu. :)

      Delete
  44. Imam i ja tebi mnogo toga da napisem i nadam se da me neces pogresno shvatiti. Ovo sto ću ti napisati je iz licnog iskustva. Stil zivota najvise utice na zdravlje, i vise od 80 %. Ljudi se ne ugoje preko noci toliko mnogo ako se (prilicno) zdravo hrane i nemaju nikakav zdravstveni problem. Ne znam sta ti podrazumevas pod zdravom ishranom. Ali znaj da testenina od belog brasna kao i sve ostalo od belog brasna je daleko od zdravog. Svi problemi sa kojima se sada boris i sad imas su zbog tvog nacina zivota i tvojih izbora. Treba to da prihvatis i budes iskrena sama sa sobom. Da li jedes kasno uvece? Kolike su ti porcije? A sta je sa onim cokoladama na IG? Jao, ispascu kao neki stalker:D Ali mislim da neko treba da te suoci sa istinom a ne da te tesi i prica kako je ok imati ovu kilazu. Jer nije. Ne zbog nekih drustvenih normi, ne pisem ti ovo zbog toga. Drustveni standardi se menjaju. Pisem ti zbog ZDRAVLJA. To je najbitnije. Kazu da je najteze pobediti apetit i ja sam to iskusila. Davila sam se u slatkisima, pecivu i ostalim nezdravim stvarima. U jednom trenutku sam imala preko 90 kg na 170 cm. I govorila sam sebi da me bas briga sta drugi misle sve dok sam ja ok sama sa sobom,a nisam bila. Dobila sam i isijas i poremecaj vrednosti nekih hormona. I onda sam odlucila da ne jedem nikad vise industrijske slatkise i ostalo smece. I preporodila sam se. Sama spremam hranu od integralnih zitarica, mahunarki, dosta koristim sveze povrce i voce a meso sam izbacila. Nemoj samo da kazes da zbog posla nemas vremena da kuvas. Uz plan i dobru organizaciju sve je moguce. I naravno, najbitnija je podrska najblizih. Moj muz u pocetku nije ni on jeo slatkise zbog mene i polako se privikavao na novu ishranu a sad mi je zahvalan zbog mojih odluka jer se i njemu zdravlje poboljsalo. Dakle, Iv, da li si dovoljno jaka da stanes pred ogledalo i kazes: Kriva sam ali uspecu? Ne zbog drugih (sta ce svet da kazes) ili zato je sad trend biti mrsav, vec zbog tvog zdravlja. Ja ti,iskreno, zelim sve najbolje! I da dozivis ovaj osecaj koji ja sad imam i onu srecu kad znas da se ne ponasas prema svom telu kao prema kanti za smece nego kao prema hramu. Izvini ako ce ti ovo delovati surovo ali neki ljudi samo tako mogu otrezniti. Iako te ne poznajem licno, pisem ti ovo jer znam kako ti je. Nadam se da cemo uskoro dobiti i neki update kako napredujes :)
    Sabrina

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ćao Sabrina, hvala ti puno na ovom komentaru i vremenu izdvojenom za njega! ♡ Prvo moram da kažem da vrlo dobro znam šta je zdrava ishrana i šta je zdrav način života. Za svojih 30 godina koliko imam, čini mi se da sam makar delimično upućena u neke osnove životarenja. :) Svako ima svoje neke stavove, nekome je zdrava ishrana samo veganska, ovi su na raw, drugi su na makrobiotici, treći na hrono... Dakle, da se sada ne kategorišem i ne objašnjavam, ali veruj mi, znam. :) Drugo, sve što si napisala je u redu, ali zar zaista misliš da ja sve to nisam uzela u obzir za 5 godina koliko se borim sa tim? Nemoj da se ljutiš, ali sada zvučiš kao mama koja kaže, ''e nemoj da sediš na betonu, hladno je, prehladićeš jajnike''. :D Mislim, te stvari i ptice na grani znaju. :D
      Drugo, pola stvari koje si napisala (naravno, znam da je iz najbolje namere), to sam napisala i sama u postu. Možda su pogrešno shvatila ove romane koje sam napisala, ali ja ni u jednom trenutku nisam napisala da sam ok sa mojim stanjem sada i da je bitno da volim sebe kakva jesam u smislu kilaže kao pomirila sam se, woohoo. Moj post nije bio samo o tome. Ja sam takođe napisala koje sam mere preduzela i kako sam krenula po lekarima i kako za moje stanje nije kriva (samo) ishrana i način života, već bolest koju imam. Takođe, napisala sam i kako sam aktivno trenirala za maraton i kako sam se hranila vrlo zdravo - ali nije pomoglo.
      Treće, nisi stalker, mada svi mi moji smo na mrežama zapravo jesmo pomalo voajeri. Ja živim sa mužem koji tamani većinu stvari u kući koju ja ne jedem ili ne smem da jedem. Moj Instagram, blog, Facebook jesu iskreni i ja ne lažem na tim fotografijama, ali retko kada će neko zaista naići na napisan tekst gde sam ja rekla kako sam nešto, lično ja, pojela ili popila (osim kafe, jedne ili dve dnevno koje se nikada neću odreći). Tako da, ako je nešto lepo za fotkanje ili opisivanje ili ne znam ni ja šta, ne mora da znači da sam ja to i pojela. Uostalom, i da jesam - to i dalje nema veze sa ovim postom iznad, jer tema njega nije moja zdrava ili nezdrava ishrana. :)
      Četvrto, nema šta ja sebi da govorim da li sam kriva ili ne, niko nije kriv za moje stanje osim mene, mislim da si to isto možda pogrešno razumela. Ovo nije bio post gde ja kao nešto kukam i svaljujem krivicu na nekog drugog, a čitavo to vreme sedim u fotelji ispred TV-a i žderem čips npr. ahaha. :) Svega sam ja vrlo svesna, hvala ti na savetima, ali sve to ja znam. Ali da ne dužim sada, neke bitne stvari u mom životu sam promenila baš sada ovog meseca i iskreno se nadam da če 2017. osvanuti jedan lep post gde mogu da se pohvalim dobrim rezultatima.

      Puno pozdrava i još jednom hvala na čitanju i javljanju, jako mi je drago zbog tebe! :) Pozdrav, Iv

      Delete
  45. Znam da je stari post, ali sam ga ja tek sada pročitala. Hvala ti! Ja se borim s manjkom kg vec 10 godina. Ono:'Samo jedi, pa ces se udebljati', ne vazi! Mrzim kad mi ljudi to kazu, kao da nisam to mogla sama zakljuciti! Obisla sam doktore, trunkicu se udebljala (presretna!):) i sad s novim planom krecem u nove poduhvate! Tvoj post me dodatno učvrstio (i prepao) u odluci da vise brinem o svom zdravlju.
    I da, komentari ljudi bole strasno! Meni su godinama, umjesto pozdrava, govorili:'Sto si mrsava, obrazi ti upali, ne licis na zenu, kost i koza!', a tek komentari ljudi koje prvi put vidim, nebitno gdje: pijaca, bus, taxi, banka, butik, you name it! 'Jedes li ti sta'?' Grrrrrr!
    Znam da ljudi misle da je lakse udebljati se nego smrsati, ali proces je tezak s obje strane, dugotrajan je i boli!

    Hvala ti sto si podijelila s nama svoju zivotnu pricu!

    Veliki pozdrav,

    F.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Draga F, jeste stariji post, ali mislim da će ova tema biti uvek aktuelna. :/ Jako mi je drago što znam da je ovaj post makar malo inspirisao i naterao nekoga da se brine o svom zdravlju (više). Kada posustanem i sama, ja se vratim ovde, pa pročitam post, pa komentare, pa post i tako u krug... Hvala tebi što si se javila, želim ti sve najbolje, da i tebi ova godina bude prekretnica! ♡

      Delete
  46. Draga Iv,
    moram da podelim sa tobom rešenje za dijabetes koje možda zvuči ekstremno na prvu loptu, i verovatno ćeš biti jako skeptična u početku, ali veruj mi da mu treba dati šansu. U pitanju je nova naučna struja o samim uzrocima dijabetesa i načinima da se ti uzroci tretiraju, a jedan od glavnih zastupnika ove struje je dr. Jason Fung. Pogledaj ovaj intervju s njim, jeste malo dug ali je izuzetno informativan. Meni je otvorio oči i pomogao mi da rešim nekoliko velikih zdravstvenih i psihičkih problema, uključujući višak telesne masti.

    Želim ti sve najbolje i hvala na prelepom tekstu!
    D

    Jason Fung :
    https://www.youtube.com/watch?v=8J9DfeOYBKs

    Još jedan doktor koji priča na istu temu :
    https://www.youtube.com/watch?v=mZZWOXhoFpo

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hej D, hvala ti! ♡ Od suta ću imati više vremena i sedam da sve lepo pogledam, zapravo sve videe koji mi stoje u bookmarkovima ''za pogledati'' već godinu dana ahaha. :*

      Delete
  47. Znas, svaki put kad se osetim kao govno ili jako lose, procitam ovaj post i sine mi osmeh :) hvala ti na tome <3

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hej, da li veruješ da i ja isto tako, samo onda pročitam i sve vaše divne komentare! ♡

      Delete
  48. AnonymousJune 10, 2017

    Draga Iv,
    vaskrsavam stari post, ali nije mi žao. :) Nova sam na tvom blogu, ovde sam zapravo baš zbog ovog posta, koji je opisao mene u poslednjih dve godine.
    Treniram mnogo - i ples i u teretani - i konstantno se gojim, baš kao što si opisala, svuda po telu. Salo na leđima do pre godinu i po dana nikada nisam imala, sada mi je kao dobar dan. I pored treninga i umerene ishrane, meseci anticelulit masaža u provereno odličnom salonu, ništa od ovoga se ne menja. Okolina se uglavnom suzdržava od komentara, ali nekad im se nešto omakne, a mene mnogo povredi, iako znam da mi misle dobro.
    Otišla sam pre 6 dana kod endokrinologa, izmerila mi je 90 kg (visoka sam 170 cm). Sumnja na IR (za dva dana idem da obavim analize), ali i na policistične jajnike. Dala mi je plan ishrane za dijabetičare sa 1200 kcal dnevno, ne bih li malo prodrmala metabolizam koji je u dubokoj komi, mada mi je preporučila nutricionistu, jer treniram i vodim generalno aktivan život. Kod mene je naročito neobično što ja ne izgledam kao da imam 90 kg. Uglavnom me procene na nekih 75, čak mi je i fitnes instruktorka odokativno rekla da bi bilo idealno da skinem 5-10 kila, ali da joj i ovako delujem skladno, naročito s obzirom na to da vidi koliko se trudim i treniram. Nekako je to moje salo zategnuto i nije mlohavo da bi izgledalo mnogo debelo.
    Ipak, kilaža takva kakva je i dalje je alarm da nešto nije u redu i da se nešto u mom organizmu skuplja i taloži i čini da se ne osećam i ne izgledam dobro.
    Istog dana kad sam se vratila od endokrinologa, krenula sam sa 1200-dijetom, sa planom da neko vreme malo prekoračujem količine povrća i mesa, ako je u pitanju dan kada imam trening ili neku drugu napornu aktivnost. Već u prvoj nedelji počela sam da gubim po pola kilograma dnevno, samo zbog redukcije ishrane. Uzdam se da će mi terapija pomoći dodatno.
    Interesuje me tvoje iskustvo sa kontraceptivnim pilulama, pošto si napisala da ti je to jedan od uzroka - ja sam ih pila jako dugo, 10 godina, i pre neki mesec sam prestala samoinicijativno, ne bih li videla šta će da se desi.
    I interesuje me kako si sad - prošlo je više meseci otkad si dobila dijagnozu i terapiju, volela bih da čujem nešo više o tome iz današnje perspektive.
    Hvala ti za ceo ovaj emotivni post i hvala ti unapred na odgovoru! Od danas sam tvoj fan. :)
    B.

    ReplyDelete